Na našim prostorima djeca su simbol neimaštine.Još se sjećam kad sam bila mala u ona teška vremena, srednja od pet, pa kad bih zatražila nešto što ima i moja prijateljica Amira dobila bih razoružavajući odgovor: „Lahko je njoj, ona je jedna u roditelja, a vas je pet…svima treba nešto“.(!?) Za koga je to bila olakšavajuća ili otežavajuća okolnost? Kao da sam ja bila kriva ili Amira zaslužna što je ona jedna u roditelja, a nas ima pet? Hm, dobro je pa sam rano spoznala da ne trebam ništa tražiti jer od onakvog odgovora u Holivudskim filmovima srednja od pet obavezno patološki zamrzi ostalih četvoro.Srećom, tad sam rijetko gledala filmove.
I svi su tako, stiješnjeni između neimaštine i mnogočlanih porodica govoreći i jadajući se kako je teško naglašavali: „a djeca sitna…sve jedno drugom do uha“.Nekako ,sad kad o tome razmišljam pomislim kako to izgleda kao da su djeca odgovorna za neimaštinu.Roditelji kao da su se pokoravali nekoj naredbi , obavezi da rađaju djecu do iznemoglosti, kao da u tom činu nije bilo ničije ni volje ni želje.Djeca su obaveza koja se mora izvršiti, a svjesni su da će im odgoj te obaveze uzeti i crno ispod nokata. Pa ko ima vremena da bude srećan zbog širenja porodice?Ma znamo mi da je istina drugačija. Voljeli su se naši roditelji i njihovi roditelji i voljeli su i rađati djecu i brinuti o njoj, ali eto imali su nekakvu naviku siromaštvo pravdati brojnom dječijom populacijom. Ah, ta silna dječurlija!!! Još gori od naše stvarnosti bili su prilozi iz Azije i Afrike gdje su porodice brojale i po desetoro djece, sve gladnije i odrpanije od odrpanijeg, jadni i nepismeni.Obično su glave porodice bili nepismeni ili polupismeni ljudi i oni i jadni i gladni i odrpani i…Te sumorne slike su mi se toliko urezale u mozak da ih pamtim i dan danas. Sad vjerujem da je tadašnja državna politika smišljeno prikazivala te priloge, ono kao da poručuju: vidite da ima i gore od nas. Ako i jest bilo smišljeno bilo je iz razloga da se naša domovina prikaže bogatom i stabilnom, ali svjesno ili nesvjesno kod onih koji su više pratili tv stvorili su fobiju od višečlanih obitelji, fobiju od troje i više djece.Rijetko kad je televizija prikazala višečlane porodice iz bogatijih zemalja. Tamo su ,sudeći prema prilozima na tv, uglavnom rađali po jedno, dvoje djece.Tako je valjda otmjenije.I pružali im sve ono za što mi, a ni oni siromašniji od nas, pa čak ni nešto bogatiji nismo ni znali da postoji. Još se sjećam kako je moj otmjeni germanizirani daidža rekao kako djeci treba njihov kutak, soba.Soba? Pa ko još ima pet soba za petero djece? Kod nas se sve dijelilo. I hrana i odjeća i vazduh i knjige pa čak i sitni školski pribor.Jedino su svi muški imali svoju sobu, a sva ženska djeca svoju. I to je bila ta podjela i ono što se moralo obezbijediti.Ostalo čega nema nije ni potrebno.Soba za dijete!? Hajde Bogati!Žive i oni što nemaju isto kao i oni što imaju. A onda smo počeli povezivati i upoređivati naš život i život djece u npr. Njemačkoj i u Etiopiji ili Indiji.Te snimke s tv-a toliku su nam psihu svezale da smo ,kao normalno povukli znak jednakosti između siromaštva i porodica s puno djece. Ako imaš puno djece siromaštvo ti ne gine. Najgore je što su ondašnja djeca s urezanim slikama bijede i gladi jednog dana trebala postati roditelji.I pogađate! Strah ih je natjerao da kalkulišu.Koliko košta dijete? Pa računaj ovo pa računaj ono te bebisiterica, te vrtić, te škola, te neplaćeno porodiljsko, te kasnija bolovanja, pa još jedno dijete pa sve troškove pomnoži sa dva. I sad takvi ustrašeni , surovom realnošću izbezumljeni trebaju rađati djecu!? Kako? Sa svoje strane država odmaže koliko može.Prvi problemi nastaju čim se ugleda stomačić kod buduće majke, umjesto čestitke pitanje: kako kod doktora? Imaš li zdravstvenu? Čekaj pregledat će te doktor dok se malo razmiti. Pa onda na poslu belaj.Ako nema sreću da radi u nekoj , na državne jasle naslonjenoj instituciji, može se pozdraviti s poslom u 80% slučajeva.Ko je vidio u nekom supermarketu radnicu-trudnicu? Kad dođe vrijeme porođaja onda nove muke.Traži doktora, traži „štelu“. Ja se bukvalno ospem od ovih riječi jer neću da vjerujem da je ijednom doktoru više stalo do koverte nego do ljudskog života.Ali, evo moja prijateljica se neki dan porodila i još s mjesta ne može.Nakon poroda još su je „naživo“ i šili.Muke neviđene.Smatra da je tako jer nije imala štelu. I kaže mužu neka traži ko će mu drugo roditi jer ona više neće. Dakle dok dijete dođe na svijet budući roditelji se suoče sa nizom prepreka koje nemaju veze sa zdravljem ni trudnice ni bebe, sa plodnošću ili neplodnošću. Kao što rekoh, ova naša država personificirana u mrzovoljnim i često nesposobnim i korumpiranim birokratama, sve čini da ogadi mladim parovima užitak roditeljstva. Valjda su i oni još uvijek pod dojmom onih emisija o gorim i siromašnijim od nas pa smatraju da su djeca samo teret koji treba izbjeći. I to je izgleda i stav države, ako naša država ima i po kojem pitanju stav. I dok Francuzi istražuju koje državljanke rađaju najviše kod nas to samo prenose senzacionalistički portali. Nikoga ne zabrinjavaju ti podaci. Čak ni podatak da bogatije državljanke Evrope rađaju više nego naše žene nije izazvao pozornost. Što reče jedna čitateljka: ovo samo znači da su naše žene na nivou, jer zašto rađati sirotinju kojoj nećeš moći osnovno pružiti.Možda je u pravu, a možda smo postali i sebični pa se bojimo da nam dijete ne uzme naš dio kolača pa nećemo moći na more, na putovanje, kupiti novi auto? Ja sam se evo sad sjetila jedne mudre koja kaže: Koga je dao Bog dao mu je i nafaku.