Reče mi drugarica da kad upitaš bilo kojeg čovjeka, nebitno da li je bolestan ili zdrav, koje je to najgore mjesto na svijetu i koje je to mjesto na kojem sigurno ne bi želio da bude, da će svi bez razmišljanja reći da je to bolnica. Koliko često zapravo mislimo o zgradi bolnice koja se meni iznutra čini kao nepregledan niz tamnih hodnika, neka vrsta katakombi bez zraka i prozora, mračnih, sivih, u kojima se bez prekida odigrava utakmica života i smrti. Kada prolaziš tim hodnicima, smrt ti se ruga sa svih strana i dobacuje ti da te čeka negdje iza ugla. Sad ili kasnije. Ona je tu. Prirodno je da iz podsvijesti pokušavamo izbrisati sve što nas tjera da se zapitamo o bolesti, životu, budućnosti, ali mi se čini da u zadnje vrijeme sve mlađi ljudi bivaju uvučeni u hodnike, koji se valjda svojom ružnoćom maskiraju da prevare vječitog rivala, da svi oko mene nekako sve češće dolaze u te strašne odaje. Koliko često razmišljamo o ljudima od kojih nam, svima do jednog, zavise životi, ali zaista zavise životi trenutno i neupitno? Da li (mi) političari ijednog trenutka pomislimo na našu Hitnu pomoć u trenucima ozbiljnih pres-konferencija u kojima se kaže da je problem dogovora šestorke izuzetno težak, ali da se aktivnosti nastavljaju uprkos svim komplikacijama? Da li se zapitamo šta je teško u tom kada se sjednica oduži na dva dana i rasprave su žustre, do kompromisa se ne može doći, problemi su nerješivi i ne znamo kada će pomak biti na pomolu? Pomislimo li šta je to nerješiv problem kad, čekajući u hodniku Hitne, čujemo doktoricu koja dolazi sva unezvijerena i putem govori: Umro mi je čovječe, umro. Šta ću, umro mi je! Okreće se oko sebe, odmjerava ljude po čekaonici, prepoznaje one kojima je ostala dužna nalaz zbog intervencije i pita, baš nakon konstatacije da joj je neko biće umrlo: „ Ko mi je još ostao? “ Rješava pacijente, smjena je završila i odlazi kući. U mojoj kući je, čak i nakon bezazlene posjete Hitnoj, sada novi stanar. Strah, nemoć, briga, strepnja. Dobili su ime i ne znam koliko će još živjeti sa mnom, da li ću ih ikada moći otjerati. Zato se pitam kako ti ljudi kojima drugi umiru svaki dan na rukama uopšte žive? Ogromne su razlike u mišljenjima o sposobnosti naših doktora i stanja u zdravstvu. Reklo bi se-nerješive. Iz moje perspektive vidim samo to da ja nikada ne bih bila u stanju da krpim posjekotine, dajem vještačko disanje i gledam ljudska bića kako mi umiru na rukama. Zato bih ja svim ljudima koji uopšte pristaju da noću dežuraju da bi krpili živote svih nas dala posebne uslove i ordenje da rješavaju naše istinske nerješive probleme. Pitaju li se gospoda ministri, tajkuni i funckioneri kako li će im izgledati npr. najstrašniji problem novog doba pod imenom Sejdić-Finci kad se, ne daj Bože, i sami nađu u tamnim hodnicima? Šta ako ne bude bilo vremena da se avionima voze u inostranstvo i baš im jedna, životom pregažena doktorica, kaže da sačekaju, jer mora na hitnu intervenciju nadajući se da će intervencija da poživi? Kad se ljudi igraju Boga izmišljajući krize vlasti jer neko njihov nije postavljen na direktorsku poziciju, šta mogu da očekuju nego da se taj balans drskosti vraća nekom drugom, u nekoj čekaonici Hitne? Predlažem da se svi tajkuni, moćnici, profiteri, vladajući, funkcioneri, političari i slično prisilno odvedu na sedmična dežurstva u nekim bolnicama, pa da vidimo da li imamo to srce, s koje nam strane stoji ili, ako nemamo, da onda počnemo raditi taj najteži posao na svijetu kad nas već ne dotiče, bez demona nakon završene smjene, a izmišljene lakrdije da ostavimo onda ljudima koji se mnogo bolje suočavaju sa pritiskom i odgovornosti, pa neka nas oni vode.