Djevojka od papira
Gijom Muso
“Eto sranja!
Blokada pisca, sindrom prazne stranice…
Nikada nisam pomislio da bi to moglo jednog dana i mene da zadesi.Za mene je zastoj inspiracije bio rezervisan samo za štrebere, koji su pozirali praveći se da pišu, a ne za zavisnike od mašte, kakav sam bio, koji izmišljaju priče još od desete godine i ne mogu ništa protiv toga.
Da bi stvarali, neki umjetnici moraju da isprovociraju beznađe kada ga nemaju dovoljno u sebi. Drugima kao podsticaj služi tuga ili njihovi porivi. (…) Ja na mom niskom nivou nikada nisam osjećao potrebu za uzbuđenjima da bih pisao. Godinama sam radio svaki dan, uključujući Božić i Dan zahvalnosti, kako bih kanalisao maštu. Kad sam imao inspiraciju, ništa više nije bilo važno: živio sam u transu, u stanju produžene hipnoze. Za vrijeme tih blagoslovenih perioda pisanje je za mene bilo kao droga, euforičnije stanje od čistog kokainskog tripa, prijatnije od najvećih ludosti u pijanstvu.”
***
“On me odmjeri pogledom, i dalje zbunjenog izraza lica.
“Gledaj šta je napisao Volter 1764. godine”, rekoh i dadoh mu svoje bilješke.
On se naže nad moje listove i pročita naglas:
“Najkorisnije su one knjige kod kojih čitalac čini njihovu drugu polovinu.”
Ustadoh sa stolice i uvjerljivo završih svoje izlaganje:
“Na kraju krajeva, šta je knjiga,Milo? Jednostavna slova, poređana određenim redom na papiru. Nije dovoljno staviti konačnu tačku na neku priču da bi ona zaživjela. Ja u svojim fiokama imam nekoliko započetih neobjavljenih rukopisa, ali ih smatram mrtvim pričama jer niko nikada nije bacio pogled na njih. Knjiga dobija život tek čitanjem. Čitalac joj daje život, sastavljajući slike koje stvaraju imaginarni svijet u kojem likovi žive. (…)
Čvrsto sam vjerovao u tu teoriju. Uvijek sam mislio da knjiga zaista postoji samo kroz njen odnos sa čitaocem. Kad sam bio u čitalačkom dobu, uvijek sam pokušavao da se što je moguće više udubim u svijet romana koji su mi se sviđali, predviđajući i smišljajući hiljade predpostavki, pokušavajući uvijek da budem za korak ispred pisca, čak i da u svojoj glavi produžim priču o likovima poslije posljednje pročitane strane. Mašta čitaoca nadmašuje štampane riječi i tekst i omogućuje priči da u potpunosti zaživi.
“Dakle, ako sam dobro razumio, po tebi pisac i čitalac sarađuju u stvaranju imaginarnog svijeta?”
“Nisam ja to rekao, Milo; već Umberto Eko! I Žan Pol Sartr!”, uzvratih i pružih mu otvorenu knjigu u kojoj sam podvukao ovu rečenicu: Čitanje je džentlmenski sporazum autora i čitaoca; jedan drugom ukazuju povjerenje i zavise jedan od drugog.”
***
“Odakle potiče inspiracija? Bilo je to pitanje koje mi stalno postavljaju i čitaoci i novinari, a da budem iskren, nikada nisam bio sposoban da im odgovorim.
Pisanje podrazumjeva asketski život: bilo mi je potrebno petnaest sati dnevno da namrčim četiri stranice. Nije tu bilo nikakve magije, nikakvog tajnog recepta: bilo je potrebno samo izdvojiti se od svijeta, sjesti za pisaći sto, staviti slušalice na uši, ja preferiram klasičnu muziku ili džez, i obezbjediti ozbiljnu količinu kafe. Ponekad, u dobrim danima, kad bi mi se složile kockice i kad bi me obuzelo nadahnuće, napisao bih i čitavih desetak stranica.
U tim dobrim periodima uspijevao sam da ubijedim sebe da priče već postoje negdje na nebu i da mi glas anđela diktira šta treba da napišem, ali su ti trenutci bili rijetki, tako da mi je namjera da napišem pet stotina stranica za nekoliko nedelja bila smiješna.”