Nobelovac Ivo Andrić u knjizi “Znakovi pored puta” zapisao je, među brojnim sentencama i ovu: „Ako neko vjeruje u sebe i u svoje sposobnosti, a ne ide mu u nekoj sredini, neka ne mijenja sebe, nego sredinu u kojoj živi!“ Jer, ne mogu ja kao pravnik i novinar, od sutra biti bravar, stolar, auto-mehaničar, doktor, ekonomista ili nešto drugo što mi „ne leži“ ili što ne znam ili nemam volje da radim.
Ta bi se mudra misao mogla sto-posto primijeniti u svim našim ex YU državama. Mnogi mladi (a i mi stariji), koji nikako u svojoj struci da pronađu adekvatan posao i platu prema svom znanju, ne znaju šta da rade. Nadamo se nekom “boljem sutra” i nikako da stisnemo petlju i krenemo negdje na Zapad “trbuhom za kruhom”. Žao nam je ove lijepe zemlje, familije, prijatelja… Tako smo, čekajući da se nešto promijeni, potrošili dvadesetak godina, živeći od danas do sutra, snalazili se kako znamo i umijemo i živeći, uglavnom, od pomoći koju su nam slali naši bližnji iz inostranstva. Pa dokle tako? Dodijalo je i familiji da nam, od teško zaradjene plate, šalje redovno „penziju“, a i mi se ne osjećamo lijepo, jer smo naučili sami sebi da zaradimo za osnovne životne potrebe. I preko toga: bilo je para i za more, i za garderobu, i za muziku i piće, a bogami smo gradili i kuće i obnavljali namještaj i kupovali legendarne fiće i stojadine. Da nije te pomoći od bližnjih iz inostranstva ova država bi davno propala. Po nekim računicama preko tri milijarde maraka svake godine stigne u Bosnu pa onda, na osnovu toga, mogu da opstaju trgovine, pekare i neke zanatlije i preduzeća. A, i u budžet se sliju lijepe pare po osnovu PDV-a, pa političarima i ostalim „budžetlijama“ ništa ne fali.
E, vala došlo je vrijeme da se odlučimo – ili životariti ovdje kraj lopova i „prodavača magle“ ili krenuti negdje gdje i za nas ima mjesta pod suncem.
Ja predlažem ovo drugo. Vrijedilo bi poslušati savjet mudrog čovjeka citiranog na početku ovog teksta…