Najlakše je započeti pisanje trivijalnom frazom poput ove: čudno se osjećamo gledajući stare fotografije. Potom je lakše nastaviti pretvarati uskomešane misli u riječi.
Dakle, doista se ponekad čudno osjećaš gledajući stare fotografije. Recimo, stare slike Bosanskog Novog, panoramu Novog sa Kule. Vidiš na toj slici neboder, vidiš i stan u kojem si živio kada si krenuo u školu. I pitaš se gdje si bio u tom momentu: možda si se igrao negdje ispred nebodera. Možda si u svojoj sobi završavao zadaću ili učio pjesmicu napamet. Možda upravo stavljaš bijelu kapu ca crvenom petokrakom dok ti majka vezuje crvenu maramu oko vrata, sretan što tog dana postaješ pionir. Ili kupuješ ocu na kiosku Sportske novosti i nišku Drinu ili u delikatesu faks i usput sebi šećernu tablu ili supermint.
Gledaš fotografiju novskog korza. Gdje li si bio u momentu kada je uslikana? Mozda kod Maksa na ćevapima, veliki sa duplom lepinjom, ili si u slastičarni jeo tulumbe i pio bozu. Možda u Golu piješ hladno pivo poslije tri sata basketa pred školom, kada tijelo nije dozvoljavalo umoru da se tako lako zalijepi za njega kao danas. Zatim fotografije Ograda, keja, Une… ljetni dan. Da li u momentu dok nepoznati neko podešava objektiv ruskog foto-aparata leškariš na balkonu čitajući Mister Noa ili Zagora? Ili možda upravo preplivavaš Unu. Pokušavaš procijeniti godine: kraj sedamdesetih, osamdesete. Na fotografijama Caprag, Vidorija, centar…
Ova je sigurno iz sredine osamdesetih, tada si bio srednjoškolac. Slušaš radio satima, trčiš ka aparatu na prve taktove svake pjesme Azre, Čorbe ili Dugmeta da ih snimiš na TDK kasetu, a radio voditelj te iznervira glupim komentarom u pola pjesme. Nedjelja je popodne, prodavnice rade samo do jedanaest, još nije došlo vrijeme prvih dragstora, a tebi se jede čokolada, vejrovatno je tako jako želiš baš zato što je do sutra nigdje ne možeš kupiti. Možda se upravo spremaš za kontrolni iz marksizma, predmeta koji će za par godina nestati iz školskih programa. Možda iz debelog udžbenika istorije pokušavaš premjestiti u svoju glavu, koja ti je zaokupljena drugim stvarima i malo je u tom trenutku prostora voljna ustupiti školskim zadaćama, podatke kojih se uskoro više niko neće htjeti sjećati: Neretva, Sutjeska, sedam sekretara SKOJ-a, AVNOJ, ZAVNOBIH… No u tom su ti momentu, dok se spremaš za sutrašnji test, jako bitni.
Možda učiš napamet pjesmu nekog od pjesnika koji će za par godina postati nepoželjan u pojedinim srednjoškolskim čitankama, biti protjeran iz jezika u kojem je pjevao, jezika podijeljenog čvrstim rešetkama u iste jezike:
“Zašto noćas tako šume jablanovi,/Tako strasno, čudno? /Zašto tako šume?/Žuti mesec sporo zalazi za hume,/Daleke i crne, ko slutnje; i snovi…
ili
Ja nijesam sanjar, što u tihoj noći /Po moru blijede mjesečine pliva,/Hrleći carstvu svjetlosti i moći,/Na svilenom mehkom oblačju da sniva/ Ružične sanke pramaljetne sreće …
ili
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti / koji nepoznati od tebe žive tvojim životom. /I ono sve što ti bje, ču i što sni /gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom…
I onda se pitaš, koliko su doista bili bitni problemi koji su te tada tištili. Koliko su stvarni oni koji te sada tište. Da li će i ovaj momenat, dok lutaš ulicama koje više ne postoje u ovom svijetu, ostati okamenjen u nekoj fotografiji, u nekom fragmentu sjećanja. Gubi se polako granica između prošlosti i sadašnjosti; možda neovisno od tebe sadašnjeg nekadašnji ti još živi u tim fotografijama, još se brine zbog neurađene zadaće iz matematike, nervira se zbog promašenog dvokoraka, zbog plotice koja je spala sa udice dva metra od obale. I ne sluti da će grad koji sada ograničava njegov svijet jednom biti toliko geografski dalek da da će za njega postojati samo u davnim sjećanjima i tek se povremeno materijalizirati u nekom novom obliku. Isprepletene su vremenske kategorije u svijetu starih fotografija i sjećanja, u tom svijetu simultano postojite i ti današnji i onaj drhtavi prvačić, i ti dok u kišnom danu stojiš uz prozor i gledaš zamućenu Unu i razmišljaš o tom šta ti nosi nejasna budućnost, i opet ti današnji izgubljen u svijetu starijh fotografija. Pitaš se, koliko vas još toga veže, da se sretnete u nekom vremenskom procjepu, da li biste se prepoznali, da li bi uopšte razumjeli jedan drugog? Vidiš da vrijeme ne teče samo pravolinijski, da može biti i krug, i spirala, i neka višesmjerna, haotična hrpa čestica sjećanja: slika, zvukova, boja, drhtaja, ukusa…
I opet trivijalna fraza: čudno se osjećamo gledajući stare fotografije.