O NEEKSPLODIRANIM MINAMA, ŽENSKOJ DJECI I ODLUKAMA OD ŽIVOTNE VAŽNOSTI
Što kaže moja drugarica, kad neke stvari ne znaš, ne možeš se ni iznervirati.
Devizom „što manje znaš“ vode se i mnogi odbornici u skupštinskim klupama. Na prvi pogled, jedna neintrigantna i zamorna tačka dnevnog reda: Odluka o određivanju lokacije za uništavanje neeksplodiranih ubojitih sredstava i mina. Lokacija- Vojni poligon Manjača, Republička uprava civilne zaštite, Oružane snage BiH, službeni glasnici, zolje, ručne bombe i mine. Napornih naziva koliko ti srce želi.
Laiku (čitaj: meni lično, kao najbolji primjer laika u ovom slučaju) nije baš jasno šta se to tačno traži i šta odlučujem. Srećom, više ljudi više zna, pa doktor medicine svim prisutnim u sali objašnjava da u bolnici mine nisu mine, niti je razna municija samo razna municija u tabeli priloženoj uz odluku. Ako na Manjači bude nešto nepoznato, bolnica je prepuna bolesnih ljudi i, još tragičnije, bolesne djece. Dajte ljudi da malo razmislimo. Dajte da vidimo šta se to uništava, čije je, kako, ko će da uništava, zašto da uništava, hoće li dospjeti u vodu koju pijemo svi i hoće li se tlo ikada oporaviti….Odluka se povlači sa sjednice, uz skoro nevidljivu tačku potrebno je više detalja. Ja sam naučila lekciju: čitaj između redova i pitaj onog ko više zna. Izglasati se mora i hoće, ali odgovorno i provjereno. Nastavak slijedi.
Ovaj put se i neke druge kolege uključuju u raspravu povodom iste odluke. Kažu da pravimo dramu oko svega. Ljudi moji, pa u njegovom selu se ta municija ispaljuje kad se rodi muško dijete! Ma nemojte molim vas! Od silne zbunjenosti i nepripremljenosti na ovaj komentar koji ne mogu da smjestim nigdje (dvoumim se između stida što se usuđujemo praviti cirkus oko zatrovane vode i broja oboljelih i iznenađenja što ne govorimo istim jezikom, pa se izgleda nismo razumjeli), ali reagujem na nešto sasvim drugo:
A kad se rodi žensko dijete? Pucate li i onda iz tih ubojitih sredstava? Okreću se moje kolege, sa žaljenjem odmahuju glavom: Ne, ne puca, samo za muško! Pojedini mi utješno dovikuju: Puca se, ali manje! Smije se skupštinska sala, baš sam duhovita, smijem se i ja s njima i obećavam i sebi i njima da nikada više neću sumnjati da li treba da sjedim u skupštinskoj klupi na broju 27. Nisam bolja, sigurno nisam najbolja, ali u konkurenciji pucača, lovaca i nišandžija ipak odlazim u premier ligu. Oko mene, srećom, fini ljudi.Kolega im javno kaže da ima žensku djecu i da se svim srcem bori da se puca i za njih.
Što se ovih naoružanih tiče, ovaj put imam puno pravo da ih u sebi ismijavam, ne želim naglas, jer zadovoljstvo ovako ostaje samo moje. Istrajaću do kraja, kontorlišem izvještaje i pazim da nam nešto ne promakne, meni u suknji i kolegama sa ženskom djecom. Ko bi rekao da će od ove dosadne tačne nastati blog?