Andrić veli da Travnik liči na “rasklopljenu knjigu na čijim stranicama su s jedne i s druge strane, kao naslikani, bašte, sokaci, kuće, njive, groblja i džamije”. Ostala mi je ta rečenica u sjećanju još nakon prvog čitanja Travničke hronike jer su sličan dojam na mene ostavljali i Tuzla i Sarajevo. Elem, sad sam u Sarajevu i volim se penjati uz stranice njegove knjige, naročito ujutro i u predvečerje. Čudan je to osjećaj; prvi put kada sam se penjao uz te strme obronke bio sam nemalo iznenađen mikrokosmosima koji su se pojavljivali preda mnom. Verem se putem pod oštrim uglom, a duž puta kuće uglavljene u strme strane, i odjednom izbijam na zaravan na kojoj se nalazi svijet za sebe, tu je već i cesta šira, nailazim i na prodavnicu, obaveznu kladionicu, pa opet nastavljam strmim putem prema gore, misleći to je to, tu prestaju i grad i prigradska naselja, ali odjednom izbijam na novu zaravan, novi mikrokosmos, na ovom vidim i stambene zgrade, opet kladionica, granap, oronula gostionica i mislim tu je kraj, nastavljam uzbrdo, i stižem do novog alternativnog univerzuma.
Čudim se usput kućama pored kojih prolazim; a prolazim kroz galimatijas novih kičastih kućerina i starih ruševnih udžerica, kuća koje djeluju kao da ce vječito ostati nedovršene, nekakvih hibrida u kojima se miješaju arhitektonski stilovi i lijepih kuća u starom bosanskom stilu, “običnih” kuća kakvim su vrvili svi bosanski gradovi u predratnom periodu, višespratnih nakaza i rijetkih stambenih zgrada koje potpuno odudaraju od okruženja. Nema tu nikakvog reda, nikakva urbanistička pravila nisu poštovana. Nekako mi sve djeluje kao da je jedan sasvim običan evropski grad sa svim svojim planski izgrađenim dijelovima ubačen u kristalnu kuglu, kugla protresena, sve se u njoj izmućkalo i zauzelo novo nasumično mjesto.
Pored kućice sa cvijetnjakom kuća zarasla u korov, do nje ružna grdosija, pa ruševina prepuna smeća. Izmjenjuju se kuće sa urednim baštama i one čija su dvorišta kolekcije starudija, otpada koji sigurno nikad nikome ni za šta neće trebati.
Nailazim usput na razne ljude: penzioneri u laganoj šetnji, klinci na biciklima, momci u trenerkama koji vode pitbulove i trude se da izgledaju opasno, djeca koja se igraju žmire ili “na male”, smrkute vehabije koje gaze preko leševa sveprisutnih dvolitarskih boca sarajevskog piva. Domaćice u kućnim haljinama se vraćaju iz susjednog granapa sa kesama u rukama, malo iznad granapa improvizovana gostionica u kojoj sjede njihovi muževi, puše i već prije podne piju pivo, obavezno sarajevsko “teretno” iz politarskih boca. Razmišljam da im se nakratko pridružim, sjelo bi pivo poslije pola sata hodanja uzbrdo.
Putem me prati kakofonija; uhoparajući zvuk jurećih auta auspuha u raspadnom stanju, lavež pasa, motorna pila, preglasna disko muzika iz jedne kuće bolnija i od zvuka motorne pile. Čujem i komšije kako se pozdravljaju i žele jedni drugima lijep dan i time mi sve prethodne ružne zvukove čine podnošljivijim. Onda skrenem s puta i iznenada se nađem na proplanku na kojem je nekoliko čini se davno započetih građevina, koje najvjerovatnije nikada neće ni postati kuće. Ovdje je tišina prošarana samo dalekim zvukovima susjednog naselja i još daljim zvucima grada ispod mene.
Ali ne mogu se potpuno opustiti u šetnji, stalno sam na oprezu zbog bahatih vozača koji velikom brzinom voze uskim cestama. Ništa neobično za ovo podneblje. A i auta su priča za sebe: prepliću se razdrndani golfovi prvih generacija sa ulaštenim luksuznim njemačkim autima, ispred susjednih kuća krntije i novi američki ili japanski terenci.
Nastavljam svoj strmi hod prema gore, cestama ili skoro okomitim stepenicama sa kojih se direktno ulazi u bašte uzgrednih kuća. Nerijetko kuće zaklanjaju vidike jedne drugima. Šteta jer je pogled na grad odavde stvarno lijep, sigurno je milina sjediti u proljetno jutro na balkonu i piti kafu ili pijuckati vino u ljetnje večeri i gledati svjetla Sarajeva. Na nekim dijelovima su kuće toliko blizu jedna drugoj da se čini da njihovi ukućani nisu zaštićeni nikakvim intimnim prostorom, osim unutar zidova i spuštenih roletni, sve drugo je otvoreno i izloženo pogledima komšija.
Ima Sarajevo dana, sreća je kad se dese vikendom, kada se razbiju smog i teška sarajevska magla i odjednom se proširi vidokrug, pojavi se neka fina kristalna jasnoća, vidiš detalje koji su dobrim dijelom godine skriveni. Takvim su danima ove šetnje sarajevskim brdima posebno prijatne. Inače, ovaj grad izgleda najljepše sa visine: prepliću nam se pred očima raznobojne građevine svih oblika i veličina razbacane po kotlini i okolnim zelenim brežuljcima prošaranim velikim golim stijenama i gustim šumarcima. Možda ga takvog i treba zadržati u sjećanju kad jednom odemo iz njega.