Božićna priča

Pucketa vatra iz kamina. Po sobi razastire čudne sjenke. A one plešu, izvijaju se, lelujaju, miluju jedna drugu, prave čudne oblike kao da pružaju ruke i svoje prste, a onda se opet vrate u vatru…

Sjedimo okupljeni kraj kamina. Mi djeca, nas sedmero i sa nama dedo. Mi smo na podu, poredani jedno uz drugo, u pidžamama. I čekamo. Dedo sjedi u stolici na kojoj se ljulja:

-“Jah…”

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

reče i izvadi iz džepa lulu i duhan. Suhi starački prsti prebiraju po onom duhanu, razabiraju ga i pune lulu. Onda je primače kraju usta i zapali. Sobu osvjetljava samo vatra iz kamina. Grije nas, rumeni naše obraze, a prvi dimovi iz dedine lule nagovještavaju početak još jedne priče. 

Ponekad sam, prije nego se okupimo oko dede i kamina, poželila da mu ukradem lulu i duhan kako bih prekinula ono iščekivanje nove priče, utonula u njegove riječi i sva se pretvorila u uho. Pomišljala jesam, ali uradila nikada nisam. Sad, kada se sjetim svega, i ta obična lula i kutija sa duhanom i način na koji je dedo fućkao lulu, imali su svoje čari…

Pada snijeg…Kroz prozor vidimo kako pahulje lete i lepršaju i kao da govore:

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

-“Evo nas, vi mali majušni ljudići, tu smo zbog vas, da nas hvatate rukama, , da nestanemo na vašim nevinim dlanovima, da nas skupljate u gomilu i od nas načinite Snješka, da uljepšamo zimu i ostanemo u vašim srcima vječno da vas cijeli život podsjećamo kako smo uljepšavale vaše djetinjstvo…

Pucketa vatra…Dedo je razgrnu pa gurni još nekoliko velikih mokrih cjepanica, a one počeše pištati i fijukati pa onda se polako stišaše i prepustiše plamenovima koji ih zagrliše na putu da ih pretvore u grumenje žara. 

Stolica se zaljulja i mi smo se stisnuli što više jedno uz drugo i što više se približavajući dedi kako bismo što bolje upili svaku riječ priče koja je slijedila:

-“Jah…”

ispusti dedo ono drugo “jah”.

Kod drugoga “jah”, već smo svi napetiji jer znamo da baš iza tog drugoga “jah” počinje priča:

-“Jednom davno, u neka davna vremena kada je cijeli svijet i ljudi na njoj bili mnogo sretniji nego danas, bio je jedan čovjek. Drvosječa. Imao je veliku porodicu. Ženu i petero mališana. Svaki dan ustajao je u zoru, išao po šumama, sjekao drva i prodavao kako bi prehranio porodicu. Bio je jak i snažan, izgledao je poput diva, ali velikog srca i očiju punih topline i miline koje su same govorile da je to dobar i pošten čovjek. 

Bili su sirotinja, bjednici, jadnici…

Ali su imali toplinu skromne kućice, vedrinu, radost i ljubav koja je samo pod takvim krovovima iz dana u dan klijala, rasla, bujala i svojim rukama čvrsto stezala i grlila sve njih…

Ljubavi je bilo na pretek, ali cipele u kojima je drvosječa išao da sječe drva bile su istrošene, ispucale, dotrajale, skoro su se raspadale…

Trpio je bol, hladnoću, žuljeve na nogama i umor od tih starih izhabanih cipela. 

Njegova žena suosjećala je sa njim pa mu je noću uz svjetlost svijeće rasparala stare džempere i plela čarape poduplavajući vunu, a u zoru bi ustajala, naložila vatru i stavljala čarape pored peći kako bi bile tople. Cipele ja stalno i nanovo krpila iglom i koncem. 

S puno muke, napora i truda drvosječa je opet išao sjeći drva. Od zore do mraka. Jednoga dana, pokraj puta, na samome ulazu u šumu, ne mogavši ući u njene dubine zbog  dubokog smrznutoga snijega, ostade kraj nje i poče sjeći grmlje i skupljati grane i grančice. Stajao je na padini, i sami put bio je nagnut, a ispod njega provalija, bezdan…

Zamahivao je, sjekao, slagao granje i uvezivao ga, kada se odnekud pojavila velika kočija sa četiri upregnuta vranca. Zaustavila se pokraj njega. Iz nje je izašao čovjek, sav u krznu, sa velikim šeširom na glavi, štapom u ruci i okruglim staklom samo na jednom oku sa koga je visilo zlatno lanče. Prišao je drvosječi, gledajući ga sa svih strana, a pogled mu osta na njegovim cipelama:

-“O, dobri čovječe, pokažite mi put kako da stignem…”

Ne izreče sve, okliznu se i pade niz liticu. Drvosječa pritrča i vidje kako se čovjek drži jednom rukom za neku izraslinu što je virila iz panja. Leže brzo na zemlju i zgrabi njegovu ruku pa onda i rame i uspjede ga izvući na ono malo puta. Podiže ga i očisti od snijega:

-“Hvala vam, hvala vam po stotinu puta, o dobri čovječe…”

Sjede u svoju kočiju, a drvosječa mu pokaza put do najbliže crkve.

Tama noći već je navlačila svoj plašt kada se drvosječa uputio ka kući, natovaren snopom granja. Približavao se groblju. Došavši do njega i koračajući tik uz groblje, ču da ga neko prati. Okrenuo se, nije bilo nikoga. Nastavio je hodati. Sa svakim novim korakom, drugi koraci bili su sve bliži i glasniji. Ponovo se okrenuo. Nije bilo nikoga. Sada je koračao brže, ne osjetivši noge i prste koji su se smrzavali. Koraci iza njega bili su sve bučniji, brži kao da je neko želio da ga ščepa, uhvati i nekud odvede. U svom strahu i stravi, mislio je samo na svoju porodicu, svoju dječicu i ženu. A koraci iza njega pratili su ga u stopu sve glasnijim odzvanjanjem, lupetanjem i škripanjem po smrznutom snijegu. Pratili su ga do kuće. Nije se okretao dok nije došao do vrata. A onda se okrenuo. Nije bilo nikoga. 

Spusti je snop granja i ušao u kuću. Sjeo pored peći i skinuo cipele. Džonovi na njima su visili vezani za cipele samo nekim tankim nitima. U svoj muci i pretrpljenom strahu, drvosječa se nasmijao. Od groblja do kuće pratili su ga vlastiti džonovi.

Osvanulo je jutro. A nova noć donosila je badnje veče. Djeca se skupiše oko bora. Bor su imali. Ali samo bor. Čime ga ukrasiti. A onda je dobri drvosječa sasjekao nekoliko grana, ogulio ih i izrezbario nekoliko ukrasa. Okitili su bor. Malen i skroman, ali je bio tu. Pričinjavao je radost i osmijeh na dječijim licima. 

Spremili su se u crkvu. Drvosječa je išao bez cipela, navukavši samo na noge dvoje vunene čarape. U crkvi prepuno naroda. Na svim licima sija radost. U gomili svjetine, stajao je onaj čovjek u krznu, sa šeširom na glavi i štapom u ruci. Nije ih primjećivao, nije ih ni vidio. Ni drvosječu, ni njegovu djecu…

Osvanulo je Božićno jutro. Djeca su ustala nestrpljiva i puna iščekivanja. Poredana kraj bora u dronjcima i krpama, čekali su poklone. 

Majka lomi prste i plače, skrivajući pogled i oči koje cakle, a onda se iz njih izliše suze, gomila suza, prvo jedna, pa druga, pa treća…pa drhtanje u tuzi i bolu za svojom jadnom nevinom dječicom. 

Drvosječa, div od čovjeka, stisnu svoje veliko srce i reče:

-“Dječico moja, ispričaću vam jednu priču, a poklone ćemo ostaviti za sutra da se više obradujete.”

Majka je i dalje plakala, stišćući bol i tugu, onako kako samo majke znaju…

Kuc, kuc, kuc…

Začu se kucanje na vratima. Žena dođe do njih, obrisa suze dlanovima i otvori vrata. Ispred nje stajao je čovjek u krznu, sa šeširom na glavi i štapom u ruci:

-“Sretan Božić”

-“Sretan Božić, uđite gospodine, u ovu kuću na Božić su svi dobrodošli.Nemamo mnogo, ali podijelićemo sa vama ručak na ovaj veliki radosni dan…”

Čovjek uđe. Sjede sa njima za stol i podijeli ručak. Drvosječa nije rekao ništa. Kada su podijelili i ono zadnje, skromnu zdjeli pudinga, čovjek ustade:

-“Hvala vam, dobri ljudi, baš mi je prijalo.”

A onda izađe brzo, bez pozdrava i ostavi otvorena vrata. Vratio se. U rukama je nosio pregršt poklona, velikih i malih, toliki pregršt da se od poklona jedva vidio. Dođe nekako do bora i spusti ih. Pomilova dječicu. Svih petero. Jedno dijete reče:

-“A, jeste li vi Djed Mraz?”

a onda i svi ostali:

-“A, gdje vam je brada?”

-“Gdje vam je kapa?”

-“Gdje vam je crveno odijelo?”

Bezbroj pitanja izlazila su iz ovih malih usta. Čovjek se smijao. A onda je otišao i donio još dva poklona. Drvosječi i njegovoj ženi.

-“Zbogom, dobri ljudi i sretan Božić” 

Otišao je.

Žena je dugo gledala za njim, a onda u svoju dječicu što su se smijuljila i užurbano otvarala svaki poklon. Otvorila je i svoju kutiju. U njoj je našla veliki, topli zimski kaput i šal od skupocjene vune.

Drvosječa je otvorio svoj poklon. Njegovo veliko dobro srce poče brže da kuca. Njegova snaga ga izdavala i oči mu zacakliše. U kutiji su bile velike kožne nove cipele sa debelim, debelim džonovima.” 

-“Jah…”

Uzdahnu dedo, ispustivši ono treće “jah”.

Vatra se utišala, ostale samo žeravice da prkose tami u sobi. Mi se nagurali jedno na drugo, neki zaspali, neki zijevaju, a ja sam bila uplakana, reznježena, tužna i dijete koje je tada, sa tako malo majušnih godinica, shvatilo da je baš. baš sretno dijete…

 
Nataša Karić-Vidović

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije