PRODAM VOLA PA KUPIM RENOLA

 

Basna 

Na osnovu licitacije i poznavanja sitovacije likove oživio: Zoran Janković

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

 

(Radnja basne dešava se u štali Š.G. „Sjemeć“ Rogatica J. P. „Šume Republike Srpske“. Vrijeme sadašnje. Pred samu licitaciju za prodaju volova. Može se priređivati i kao igrokaz. Monolog ili recitacija. Pa čak i kao poučna pozorišna predstava. Mada bi se ponajprije moglo reći da je u pitanju drama. Problem predstavja jedino to ko će od nas desetak hiljada rogatičkih volova da glumi „lot 1“ „lot 2“ „lot 3“ i „lot 4“.

Kulise, jedne jasle. Prazne. Debeli lanci za vezanje „lotova“ što su se nekad zvali volovi. Jedna limena kanta za vodu. Prazna. Jedna kandžija. Što veća i što jača. Od volovske kože. Da što više odjekuje kad se njome pucketa. I da što više boli. Dvije makete reno(l)ovih kamiona. Dvojica jakih statista u crnim kostimima koji nose makete imitirajući vožnju kamiona.

Glavni glumac – Mile. Bilo koji. Važno je da je što manji i što neugledniji. A što ljući i što bješnji. I da malo liči na pekinezera. To su preduslovi za autentičnost lika. Za uživljavanje u ulogu. Inspicijent igrokaza – Mile. Nije „onaj“, a nije ni „ovaj“ „ima pasa osim šarova“ rekao bi narod. Može i neki drugi Mile. Samo da je iz Milove štale. Sufler – Mile. Opet „ima pasa osim šarova“. Alteracija glavne uloge – Mile. Ma ne „taj“ ni „onaj“ nego neki treći Mile, opet „ima pasa osim šarova“. Dobro, de više dosta sa ovim psima i šarovima, ovo je, ipak, priča o volovima. I njihovoj prodaji. Krećemo. Tiiiišiiiina, molim!!!)

 Mali Mile a Veliki Šef ulazi u štalu. Komanduje.

 –Osnovno Stado miiiiiii-rnoooo. Po lotovima raaaaa-

  zbroooojs!

 – Muuuu, lot 1, radni vo Cvetko, vrijednost 1.890,80 KM,  

  šepav u obje prednje noge, gluv na lijevo uvo, za

  predizborne napore spreman, muu!

Muuuu, lot 2, radni vo Šaronja, vrijednost 2.175,70 KM, krezav, sipljiv, i bez pola repa, za predizborne napore spreman, muu!

– Muuuu, lot 3, radni vo Milonja, vrijednost 2.373,30 KM, bos na tri noge i ćorav u jedno oko ali jak ko nebudiprimjereno vo, za predizborne napore spreman,  muu!

  – Muuuu, lot 4, radni vo Cvetko I, vrijednost 2.217,80  

   KM, ništa mi ne fali osim jednog roga i kilaže, za  

   predizborne napore spreman, muuu!


(Raportiraju volovi. Mali Mile šeta dva kruga ispred njih, sa rukama na guzici. Jedva im je do ku…, pardon, do stomaka, pa se sve propinje na prste da je višlji. Da se vidi ko je kome ovdje šef. Volovi krupni a Mile Mali. Zastane, okrene se licem prema volovima, daje im „na mjestu voljno“. Pucne kandžijom iznad njihovih glava, za svaki slučaj. Tek onako. Stoka je stoka, navikao je on tako sa svojim radnicima. Pardon, sa Osnovnim Stadom. Pa onda poče da drži govor.)

 

– Drugovi esenesd… ja mene budale, ko da sam na partijskom sastanku. Khhh, khhh…

 

(Pošto je volovima i dalje do ku…, pardon, do istog mjesta kao i ranije prevrne Mile Mali limenu kantu iz koje se volovi poje pa staje na nju. Sada je malo višlji ali i dalje manji od volova. Otprilike im je do pod rep.)

 

– Poštovano Osnovno Stado, došlo je vrijeme našeg tužnog rastanka. Godinama ste mi vjerno služili, izvlačili ste i najteže smrče za one moje lične poslovne partnere sa Sokoca i iz Vlasenice, ma kako koje, one što rastaljujemo smrčeve kubike. Bili ste dobri i nikom niste ni riječi rekli da ste svake godine izvlačili za četvrtinu više oblovine nego što je zakonom dozvoljeno odsjeći. Radili ste ponekad i noću. Dovlačili ste oblovinu na onu moju brentu na Brdinama; onu što bi trebalo da je zapečaćena a ona jednako reže. Potkrijući reže. Godinama ste zakidani za zob i za sijeno, a sve ste to junački trpili. Stisnuli ste zobnicu i kad mi je trebalo da kupim sebi službeno auto. Jedno, drugo, treće… Zaradili ste mi za švalerke pod stare dane, jednu, drugu, treću…


(ovdje Mile malo zastaje, šeta ispred volova. Pardon, lotova. A oni ga vjerno prate pogledima. On razmišlja. Ima malo problema sa koncentracijom od kako je udaren mokrom čara… pardon, drenovom palijom po glavi. Češka se po mjesti gdje je dobio udarac od taličnog napadača. Bliskog njemu. Zastaje u hodu. Prisjeća se.)

 

 Aha… vrijedno ste mi teglili i vukli godinama. Zahvaljujući vama i omorama koje nam je Bog dao postao sam najbolji menadžer u šumi. Pardon, u „Šumama“… 

Ma šta sam se ja  ovdje raspilavio sa vama ko da ste mi glasači. Ili da sam u Banjaluci kod Velikog Imenjaka. A on mi je rek'o da do izbora narodne pare trošim ko svoje, a ako me ko priupita da ga njemu pošaljem. Nego… znam ja kako sa vama treba, ko i do sad što sam govorio i radio: slušaj ‘vamo stoko stočija.

Bili ste mi dobri dok ste mi trebali. Sad mi više ne trebate. Ko vas sad jBIIIPe. Ništa mi za izbore pomoći više ne možete. Koji ćete mi sad moj kBIIIPac. Ko god mi za izbore ništa pomoći ne može nabijem ga ja na kBIIPac. Na mali kBIIPac. JBIIPe mi se što ste mi vi zaradili pare pa sad mogu da pravim puteve, bazene za vodu, da obećavam narodu kule i gradove. Ko ih jBIIPe kad su glupi ko i vi pa mi vjeruju. Dobiće od mene kBIIPac ko i prije izbora. Krasni kBIIPac. Samo da dobijem to jeBIIPno načelničko mjesto, nikog više vidjeti neću. Posebno neću vas. Ko što nisam ni do sad. Vi ste bili i ostali stoka sa kojom ja mogu da radim šta hoću. Ne trebate mi više pa ću zato da vas prodam ko i onih glupih 300 krava i volova iz „Agrokombinata“ što sam prod'o za jeftine pare. M'rš stoko jBIIPna, mater vam jBIIPm glupu, stočiju, pokrepajte boli me kBIIPac“ za vas!

(Mile odlazi. Lotovi plaču uglas i viču:)

„Jooooj, kuku nama. Ne prodaji nas Mileeeeee. Nemoj, matere ti. Nemoj Olge Ti. Kandidatske Ti liste nemoj. Nemoj prije ti prijateljske. Nemoj, imenjakove Ti podrške. Ako nas prodaš dabogda narod išao za tobom ko nekad za Borom Veljovićem i vikao „prod’o Mile volove pa kupio renolove“! Ne prodaji nas, Mile, dabogda ti skočila kamata na ona oročena sredstva u banci. Dabogda sva Rogatica bila tvoja. Dabogda ti opština ne zatražila onih 800 hiljada maraka što joj duguješ po osnovu sječe šume. Nemoj, Mileeeeeee, daboga bio Mile umjesto Rala, pa onda Mile umjesto Mila. Nemoj, Mileeeeeeeeeeeeeeee…

(Mile odlazi sa scene i ne osvrće se na vapaj volova. Sve nešto sebi govori u bradu: BIIP, BIIIIP, BIIIIIIIIPPP. Volovi, pardon, lotovi padaju i otresaju nogama u samrtnome ropcu. Od tuge umiru. Ptice umiru pjevajući, volovi umiru mučući. Na bini se pojavljuju dva reno(l)ova kamiona pod punom turažom i gaze preko volova. I ne pogledavši pregažene volove odlaze za Milom. U nepoznato odlaze. Ići za njim oduvijek je bio put u nepoznato. Čuje se samo još krkljanje volova na izdisaju. Pada zavjesa. Publika nijemo posmatra spuštenu zavjesu punih desetak sekundi. Iza zavjese izlazi „zečica“ i duže uvis tablu na kojoj piše „aplauz“. Publika aplaudira. Zavjesa se razmiče, proviruje Milova glava i galami na publiku)

 „Ko i vas jBIIPe. I vi te svi obična jBIIPa stoka! 

Publika viče:

– Uuuuuaaaaaa, Mileeeee, looopoveeee!

Neko odvlači Mila sa bine. Do publike dopire glas:

– Vole jedan glupi! To im smiješ govoriti tek kad prođu izbori! 

Režiser izlazi na binu i dere se:  Kraaaj, kraaaj, kraaaaaaaj. Bio je već kraj. Ovo se ne pika. Zaboravite! 

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije