DAN KAD SAM BACIO NALIV PERO, POKLON OD MILANA MARKOVIĆA
Piše: Zoran Janković
Miješali su se polako dan i noć. Noć je odnosila pobjedu. Kod nas je stanje bilo neriješeno. Pobjednik se još ni nazirao nije. Imali smo dvojicu ranjenih momaka. Nismo uspjeli savladati otpor neprijatelja. Jedan dio zgrade držali smo mi, drugi dio oni. Oni su se povukli u podrum, mi smo bili gore, u stanovima. Bila je to pat pozicija. Niti smo mi mogli više da uđemo, niti su oni mogli da izađu.
Naređeno je da ih moramo savladati. Po svaku cijenu. Stiglo nam je i pojačanje.
Pošto sam već bio jednom stanu na spratu, bočno od ulaza u čijem podrumu su zabarikadirani neprijateljski vojnici, naređeno mi je da pokrivam vatrom ulazak naših momaka u podrum. I da osmatram da ne budu napadnuti sa leđa.
Čim sam dobio naređenje otvorih prozor sa namjerom da se namjestim tako da mogu i štiti vatrom i istovremeno osmatrati. Nesmotreno to uradih. Otvarajući prozor polomih nekoliko vaza koje su stajale na njemu. Odozdo zareža kratki rafal iz „kalaša“. Tik ispred moga lica prozuja pet-šest metaka tako blizu da sam ih mogao omirisati. I tog mirisa i danas se sjećam. Zariše se zrna u plafon odmah iznad moje glave. Malter i kreč padoše po meni. Bojeći me u bijelo-sivo. Vjerovatno i boja lica mi je bila ista.
„Ne pucaj, sunce ti j….m, to su naši momci“ prolomi se uzvik odozdo. Oni iz podruma pomisliše da se puca na njih pa uzvratiše. Pred zgradom provre. Kao u loncu. Pa se onda rokanje preseli u zgradu. Priđoh prozoru, kleknuh, i nastavih da radim ono što mi je naređeno. Očiju punih pjeska osmatrao sam da neko iz bočnih ulica ne priđe našim momcima sa leđa.
Kad je savladan otpor naglo sve utihnu. Kao što je i počelo.
Po ekipu koja je vodila borbu u podrumu dođe transporter. Odveze ih na sigurno. Nas pet ostadosmo u zgradi. Mrak je sad već potpuno pao, a struje nije bilo. Nikakvo sredstvo veze nismo imali. Sakupsimo se, jedva nekako u onom marku, u jednom stanu. Napravismo improvizovani zaklon od namještaja, otvorismo vrata ne bi li išta vidjeli, i namjestismo se tako da ih branimo. Bili smo na četvrtom spratu i sa prozora nam nije prijetila opasnost. Neko donese viski iz jednog stana. Alkoholna tečnost okvasi suva grla. A Boga mi ih i razveza. Započesmo nekakvu priču. Pa čak počesmo i viceve pričati. Uprkos položaju u kome smo se nalazili.
Tek nakon nekoliko sati dođe transporter i po nas. U cijeloj toj frci nas su bili potpuno zaboravili. Komandanti su jedni drugima spominjali čak i mrtve roditelje. Put od zgrade do naselja pod našom kontrolom vodio je kroz ulicu koju su oni kontrolisali i nije bilo moguće ovuda proći osim u oklopnom vozilu. I tada je rizik bio veliki.
Nekoliko dana nakon tog događaja u bazi smo pekli jagnje. Pederi iz Kriznog štaba su nam se
pridružili. Kad god smo jeli i pili oni su nam se primicali, a kad se rokalo odmicali su se od nas na cio puškomet. „Kad se kosi da sam kod ovaca, kad se ruča da sam kod kosaca“! Mi smo bili prljavi, u polucivilnim varijantama „uniforme“, dok su na njima sijali novi maskirni kombinezoni. Mi smo bazdili na drnč, ulje za oružje, barutne gasove i onaj najsmrdljivi ljudski znoj koji nastaje od straha i nervoze. Oni su mirisali na sapun od jorgovana i skorašnje ženske zagrljaje.
Kad se najedosmo masne jagnjetine zavlada nekakva tišina. Ona neprijatna. Neko me zamoli da ispričam kako sam omirisao metke u letu. Malo sam se nećkao, ali pripovijedač u meni pobijedi. Pričao sam polako. Pušio neku krdžu i pripovijedao. Kako sam omirisao (naše) metke i kako nas je komanda zaboravila u dubini neprijateljske teritorije. Kad završih priču nasta tajac.
Jedan od tih napirlitanih pedera iz kriznog štaba priđe mi i poljubi me. Prosijed čovjek, ni mlad ni star. Izvadi „pelikanovo“ (to sam vidio kasnije) naliv pero iz džepa, tutnu mi ga u ruku i reče:
„Svaka ti čast, brate. Em imaš m…a em umiješ lijepo da pričaš. Nemam ti ništa drugo dati osim ovog naliv pera. Čuvaj ga, za uspomenu. Da njime zapišeš nekad tu priču što si nam sad ispričao. A ako ti ikad išta u životu zatreba znaj da na mene možeš računati. Ja sam Milan Marković, direktor u „Standardu“, reče mi taj lik iz polumraka.
Maločas sam nešto pretraživao jednu zdjelu gdje mi stoje neke nepotrebne, stare stvari. Koje niti mi čemu koriste niti mogu da ih bacim. Nađoh i ovo „pelikanovo“ naliv pero. Pokvareno. Takvog sam ga i dobio. Nikad nije moglo pisati. Umjesto da tintu ispušta u finim, tankim linijama, ispuštalo je kapi mastila. Kapi su padale po papiru i rasprskavale se. Praveći mrlje slične onim kakve nastaju od kapi krvi.
Mnogo godina kasnije Milan Marković, kao visoki funkcioner SNSD-a, odlučivao je o tome da li ću ostati bez posla ili ne. Bio je predsjednik Komisije koja je to radila. Sve vrijeme oslovljavao me je sa „Zoka“. Kao da smo stari drugari. A nikad poslije one ratne večeri više nismo ni imali kontakta.
Moj intervju sa njima trajao je cijelih sat vremena. Mislim i više. Dva puta okretali su kasetu na diktafonu na kojoj je sniman tonski zapis razgovora. I koji i danas postoji, kao živi svjedok ovog dijela priče. Jer za razliku od ljudi koji hoće i da slažu, tonski zapis to neće.
Poslije mene na razgovor je ušla djevojka, član SNSD-a, moj protivkandidat. Osoba koja govori „aperacija“ umjesto „operacija“; kojoj je govorna poštapalic j…o te b.g. Bože mi oprosti što ovo napisah. Razgovor sa njom trajao je nepunih desetak minuta. Onih kurtoaznih, jer ona o kulturi ni danas nema osnova pričati duže od tih deset minuta.
Milan Marković nju je ocijenio peticom a mene tricom. Njoj je dao mjesto direktora Centra za kulturu Rogatica, a mene je poslao da se bavim poljoprivredom. I dobio je čistu jedinicu. Iz ljudstva i čojstva. Za sva vremena.
I ne postoji taj učitelj koji mu je popraviti može. Za života njegovoga i moga. Jer to i jeste ocjena koju mu je život dao, a ne ja.
P.S. Otišao sam da bacim to pokvareno naliv pero koje sam u pokvarenim vremenima na poklon dobio od pokvarenog čovjeka.