Kad se prosječni Bosanac ili Hercegovac protjeran ljetos u unutrašnjost iz Makarske rivijere konačno dozove pameti pa se okane neefektnog ”zub za zub” vrijeđanja, najprimitivnije preko grupa na društvenim mrežama, shvatit će da je kraj ljeta i da priča o moru više nije aktuelna. A mogao se fino, kako priliči patrioti pozvati na historijske činjenice i rahat uživat na plaži i moru, ko svoj na svome, baš kao što su mu preci, samo nekoliko vijekova prije.
Dvadeset godina tuđe more!?
Hrvatski je narod u proljeće prije tačno 20 godina odlučio da se po uzoru na susjednu Sloveniju odrekne komšija i ovih drugih, nas, pa da sačuva Lijepu svoju, a u njoj Istru i Dalmaciju. Zajednička Jugoslavija je ubrzo postala prošlost, a većina Jugoslovena ostala i bez mora. U krvi je ugušeno bratsvo i jedinstvo. Nije to ni bilo važno, dok smo razmišljali o vlastitoj samostalnosti povratku državnosti i međunarodnom priznanju, dok nas nije popustio strah, dok marka nije postala jača od kune i dok nismo kenuli pohoditi Jadranske plaže duž obale Hrvatske. I eto, sad nam kao smeta, što neko ljubomorno brani svoje, a mi vlastito ili nećemo ili jednostavno ne znamo.
Ni u ime poreza za Ston i Prevlaku…
Dubrovački arhiv čuva dokument koji su u zimu 1333. godine potpisali u Srebreniku, na dvoru bana Stjepana II Kotromanića tadašnji izaslanici Dubrovnika – trgovačkog centra i srednjevjekovne jadranske luke. Zlatom ovjerenu povelju u dva primjerka pisanu latinicom i bosanskom ćirilicom odnijeli su kući kao dokaz da im vladar Bosne ustupa na korištenje Rat, Ston i Prevlaku, te cijelo zaleđe Jadrana. Zauzvrat, tražio je ban Stjepan II, da redovno plaćaju najam i osigurao tako dvoru stalan izvor prihoda. Samo, mi za razliku od susjeda svoje primjerke pozlaćene povelje nismo sačuvali. Nemarom, ili naivnošću, jednako tako nismo u literaturi, ni u usmenu predanju sačuvali činjencu da je Stjepanov bratić, njegov nasljednik, prvi bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić bio još mudriji vladar. Njemu su se 1390. pokorili Split, Trogir, Šibenik, ostrva Brač, Hvar i Korčula. U njegovoj tituli zvanično je između ostaloga stajalo i to da je kralj Hrvatske, Dalmacije i Primorja. Ne miješajući se u poslove Dubrovčana, osnovao je vlastitu luku Herceg Novi, a na molbu dubrovačkih trgovaca ipak sa svitom otišao poslovati duboko u Boku, ustolišivši administraciju u jednom od danas najljepših utvrđenih gradova na obali, Kotoru.
Bosna danas nije ničija…
Srednjevjekovna Bosna, zajedno s kulturom i religijom bila je kolateralna šteta povijesti vladavine Ugara, Turaka, a kasnije i Austrougara. Bosanci i Hercegovci, naročito oni čiji su preci postali muslimani ispaštaju zbog toga što je njihova bogata zemlja stotinama godina unazad bila interesantna osvajačima. U prošlom su vijeku gubili ime jezika, mijenjali identitete. Ipak jedino su kao Bosanci i kao Hercegovci opstali. Danas nemaju pravog državnog vladara. Imaju zato sve lošije obrazovanje i loše nesređene, siromašne živote.
Na Jadranu ko svoj na svom…
Ako bi prosječan Bosanac i Hercegovac stalno bio svjestan hiljadugodišnje povijesti svoje zemlje, bogatstva koje u nju privlači i danas one koji žele da nas oslabe; kad bi imao razuma da se ne plane potpaljen subjektivnim mišljenjima neukih pojedinica, na bilo kojem pedlju Jadranske obale bi se osjećao kao svoj na svome. Ne samo zbog činjenica kojima svjedoči prošlost, po svoj prilici turbulentna i začas se okrene, nego i zbog modernog racionalnog vrednovanja poduzetnih Hrvata kojiće potvrditi da tokom ljeta na Jadranu imaju najviše gostiju iz BiH. Ako bi se samo malo podigli sa makarskih ležaljki i izašli iz zapišanog mora duž Rivijere, Bosanci bi zajedno s Hercegovcima uvidjeli da su zapravo kod kuće. Za razliku od brze zarade željnih vlasnika luksuznih apartmana, stanovnici srednjevjekovnih mediteranskih gradova dočekat će vas s osmijehom i dobrodošlicom. Dubrovčani i Kotorani u ime zajedničke prošlosti naročito. Oni znaju povijest nakon koje žive. I jezik govore jednako kao mi.
Azra Mešić