Hrvatski narodni sabor je tema o kojoj su mediji brujali prošle sedmice, donoseći informacije, procjene, analize… Nakon par sati zasjedanja Sabora, moj prijatelj i jedan od učesnika istog mi se pridružio na janjetini u blizini Jablanice. Neizostavna tema, pored vječne rasprave gdje je janjetina ukusnija, je naravno bio i „svehrvatski skup“ dva HDZ-a.
Zvanični povod sazivanja 4. Sabora je ugroženost hrvatskog naroda u BiH, čija prava izgleda nisu bila ugrožena u prethodnih devet godina u kojim su preglasani skoro 200 puta iako je HDZ bio na vlasti.
Istinski povod sazivanja Sabora je bila činjenica da Hercegovinom više neće vladati 40 porodica po Tuđmanovom modelu „200 bogatih obitelji“. Ukoliko je neko i sumnjao u ovaj povod sazivanja Sabora, sigurno su ga razuvjerili HDZ-ovi ministri i ostali dužnosnici koji su, iako ne priznaju tzv. „platformašku vlast“, brže bolje podnijeli zahtjev „nelegalnim“ službama za dobijanjem „legalnih“ privilegija kao što su plata, stan, otpremnine i razne druge pogodnosti koje su sebi pripremali u prethodnih devet godina.
U neku ruku, treba ih i razumjeti. Zamislite samo kako je npr. Marinku Čavari koji je posljednji put, kada je sam sipao gorivo u svoj auto, gorivo plaćao 0,90KM, a koje sada košta 2,50KM. Zamislite samo njegov šok kada je na benzinskoj pumpi morao platiti račun iz svog džepa.
Kao odgovor na sopstvenu ugroženost, probali su organizovati „svehrvatski skup“, koji je pored potrošenih 50-60 hiljada maraka, završio bez zaključaka, ali i šire podrške hrvatskog naroda.
Čović i njegovih osam i pol “Predsjednika”
Borba za vlast i privilegije HDZ-a je trebala i partnere, pa je tako u organizaciji Sabora učestvovalo i osam “Predsjednika” stranaka čija je upitna i sudska registracija, a kamo li podrška birača. Upravo tih osam, pa možda i osam i pol su sramota ovog Sabora, kao i pokušaj da se od običnog Hrvata u BiH pravi građanin drugog reda.
Predsjednik HDZ-a i tih osam i pol “Predsjednika” nisu bili u stanju da okupe niti jednog relevantnog Hrvata iz svijeta kulture i biznisa, kao i predstavnika Republike Hrvatske, iako su svi oni prije deset godina prisustvovali na 3. zasjedanju Sabora.
Ovaj put nije bilo video-zida ili telegrama podrške, nije bilo visokih delegacija, izuzmemo li člana Hrvatskog Sabora kojeg je navodno poslala Jadranka Kosor, nije bilo poduzetnika, izuzmemo li direktora Elektroprivrede HB kojem ističe mandat, nije bilo predstavnika međunarodne zajednice, izuzmemo li par diplomatskih pisara i špijuna.
Manje od 400, bez više od 200
Na Saboru nije bilo bolje niti sa učesnicima, naime pojavilo se manje od 400 izabranih Hrvata, dok više od 200 njih nije niti pozvano. Očito nisu bili dovoljno dobri za organizatore ili su imali šta reći i progovoriti za razliku od pozvanih.
Sabor je trajao puna tri sata, uvodni dio od dva i pol sata i radni dio od pola sata. U prvom dijelu, većina prisutnih je saslušala Čovića, mnogi su pobjegli iz sale za vrijeme Ljubića, a ostale govornike skoro da niko nije ni slušao. Radni dio znači, kao i na svakom Saboru, diskusiju, amandmane, rasprave i slično, ali toga naravno nije bilo. Niti jedan sabornik nije iskoristio priliku da stane za govornicu. Pardon, javila se slatkica iz jedne od mikro Pravaških stranaka da nešto odrecituje.
Sabor je na svom kraju trebao pokazati kako svi Hrvati u BiH imaju uniformisano mišljenje kada je u pitanju odbrana vlasti i fotelja HDZ-ovih dužnosnika, pa su u roku od pet minuta usvojeni svi dokumenti, rezolucija i izabrano rukovodstvo.
HDZ i (ne)ravnopravnost Hrvata
Nakon svega, većini prisutnih nije jasno zašto se uopšte organizovao ovaj cirkus. Zbog Bože nije sigurno, niti zbog ostalih osam „Predsjednika“. Ovaj prvi je još jednom potvrdio svoju čvrstu uvjerenost da on i njegova „stranka“ trebaju nestati sa političke scene. To njegov zamjenik već radi, obilazeći razne ambasade u Sarajevu, nudeći sebe kao rješenje formiranja vlasti na državnom nivou. Naravno, bez Bože.
Zadnjih 20 godina HDZ-ove vlasti ta stranka nikada nije ozbiljno postavila pitanje (ne)ravnopravnosti Hrvata u BiH. Kada su kupovali zgrade u Mostaru za Vladu Federacije, kada su privatizirali hercegovačke kompanije, kada su postavljali direktore i upravne odbore sve je bilo uredu, pa čak i pored činjenice da su bili preglasani skoro 200 puta.
Gdje su poticaji za FEAL? Gdje je rješenje problema kompanije Aluminij? Zašto Violeta nije bh. brend? Gdje je Barpeh u RS-u? Zašto bh. klubovi ne treniraju u savršenim nogometnim uslovima u Međugorju? Zašto se autoput pravi samo od Sarajeva do Zenice, a ne od Mostara do mora? I još mnoga druga pitanja od kojih je možda najbitnije: Zašto HDZ plaši Hrvate Bosnom i Hercegovinom?
Velike promjene između dva Sabora
Sabor nije pomogao, ali nije ni odmogao. Toliko je bio loš i neorganizovan da je više ličio na cirkus, a ne na Sabor. Odluke su potvrdile život Čovićevog HDZ-a i smrt Lubićeve „stranke“. Tresla se gora, rodio se miš. Dragan dobio mjesto predsjednika HNS-a, a Božo mjesto predsjednika Glavnog vijeća, jedine neustavne funkcije Sabora. Opet ga Dragan navuk'o.
Velika se prašina digla oko Sabora. Srbi uživali, Bošnjaci se prepali, Hrvati očekivali, a međunarodni zvaničnici analizirali, a moj prijatelj sa početka priče, bio tamo kao i prije deset godina. Znajući da neće biti ništa, došao u Jablanicu na zaporke. Puno se stvari promijenilo u međuvremenu. Zaporci su sada bolji u Zdravoj vodi, nego kod Gojka.