Korupcija u nama

Dum vivis sperare decet[1]

Kako početi pričati o fenomenu koji obično svi sa odvratnošču odbacujemo kao nešto strano, nešto posve izvanjsko? Jesmo li toliko u raskoraku sa realnošču da ne vidimo očito? Šutimo, a život vrišti umjesto nas o onom o čemu ne želimo ili ne smijemo govoriti. Korupcija, da se razumijemo, egzistira uz blagoslov mene i tebe. Hrani se konsenzusom svih nas. Ironično konsezus je pojam za koji smo mislili da je davno emigrirao u potrazi za boljim društveno-političkim kontekstom nego što je to ovaj naš bošnjačko-srpsko-hrvatski, ali nije, tu je i jači je nego ikad. Ovaj sveopšti dogovor, izuzmemo li neposlušne i stoga stigmatizirane pojedince, je produciran usljed iskonskog osjećaja kojem se svi s vremena na vrijeme povinujemo. Za ovo (ne)poželjno ponašanje u bosanskohercegovačkom društvu krivac je osnovni ljudski osjećaj bez kojeg ne možemo a nekad i nećemo jer nas gura naizgled lakšim putem. Strah. Strah je dio nas, uči nas opstanku i aktivira se prema potrebi tjerajući nas da budemo ili imamo više od drugih. Moderni čovjek boji se svega a najviše neuspjeha u očima drugih ljudi. Jedna hrabra žena u prilici da u svom zatočeništvu dugo razmišlja, a zove se Aung San Suu Kyi veli: “Nije moć ona koja korumpira, nego strah. Strah od gubljenja moći korumpira one koji posjeduju moć, a strah od šibe moći korumpira one koji su toj moći potčinjeni.” I šta sada kada znamo da sami sebi podapinjemo i da je strah kao krivac potpuno našoj prirodi svojstven. Možda da kao i dosad zabijemo glavu u pijesak i čekamo da nepogoda prođe sama od sebe!? Sigurno se pitate zašto trošiti ograničene resurse kao što je racio razmišljajući i pričajući o nečemu o čemu svi sve znamo a protiv čega ne možemo ništa? E pa zato što to jednostavno nije istina i što u ovom slučaju šutnja nije zlato a jedna lasta ipak čini proljeće. Svi duboko u sebi znamo da korupcija počinje u nama i ako želimo završava u nama.

U procjenjivanju da li je nešto korupcija postavlja se pitanje da li se trebamo pozvati na zakonitost ili na moralnost? Oba kriterija imaju svoje manjkavosti pa tako nam se desi da političari zloupotrebom vlasti apsolutno nemoralno ali potpuno zakonito prisvoje velike količine novca poreznih obveznika. Moral je kao kriterij problematičan sam po sebi jer percepcija moralnosti možda izvire iz običaja jednog društva ali ostaje u okvirima indidvidualnog shvatanja svake osobe. Nadalje, gledajući iz ugla ko određuje, postavlja se pitanje da li diktator treba da odredi šta je to korupcija, šta zakonito, a šta moralno. Historija nas uči da to nikada nije prouzrokovalo ništa dobro za ljudski rod.

Bez obzira na sve nedoumice u definisanju korupcije svi mi pojedinačno itekako smo svjesni šta je to ispravno, a šta pogrešno, priznali to ili ne, pa zato počnimo pričati iskreno, krenimo od sebe, pitajmo, promišljajmo i na kraju djelujmo. Počnimo sa malim koracima, a zatim zahtjevajmo više, ne od drugih nego od sebe. Budimo spremni preispitati postulate koji nas vode kroz život i shodno krivici ih osuditi i beskrupulozno izvršiti presudu.

Nije lako pričati o korupciji, nečem tako imanentnom ljudskom biću a opet tako pogrešnom, ali je ipak jako bitno o njoj govoriti, poznavati joj okvire, izvuči je na vidjelo i uništiti zablude o njoj i nama.

Razvitak svijesti o korupciji vezan je za evoluciju razlikovanja sfere javnih interesa od sfere privatnih interesa jer je trebalo proći dosta vremena dok korupcija nije prepoznata kao sveopće zlo. Prije „spoznaje“ o potrebi stavljanja javnih ispred privatnih interesa korupcija je bila stvar poretka stvari i ustaljenog odnosa „do ut des“ (dajem da daš, ja tebi ti meni).

Danas iako svjesni nepravede koju korupcija prouzrokuje vladajući princip je da onaj koji plaća punu cijenu putne karte, nema veza u vlasti, plaća sav porez, drži do svoje riječi i po cijenu gubitka, društvo karakteriše kao budalu. Ali u takvim okolnostima neophodno se sjetiti riječi politologa Josepa Remonda koji kaže da „Mišljenje većine nije parametar za istinu, ni za moralnost.“ Budimo budale barem na jedan dan, možda naša budalaština urodi plodom. Ubijeđen sam da ako nas dovoljno krene putevima budalaštine ovo društvo će dobiti toliko potrebnu reanimaciju duše. Dobit će svoje heroje koji daju nadu da pad niz liticu ima svoj kraj i da je vladavina prava moguća u našem društvu.

U nedostatku institucija koje će prevagnuti u korist svoje pozitivne uloge u društvu, po svoj prilici, hrabre individue uporne na svoju štetu, a na našu korist, su jedina nada za građane ove zemlje da se šutnja prekine, a riječi počnu koristiti kao oružje. Misleće individue u bosanskohercegovačkom društvu ne smiju dopustiti da konformizam i dalje vlada, bez obzira na sve teškoće. Iako je korupcija fenomen protiv kojeg se moraju koordinirano boriti sve institucije jednog društva, oduvijek su velika djela bila zasluga pojedinaca koji nisu prihvatali „realnost“.