Sve je ovo samo prica…
Samo da rata ne bude,
ludila medju ljudima
veliki nude zablude,
plaše nas raznim čudima,
i svakoj bajci naude,
samo da rata ne bude!!!
Snijeg se polako spustao na polja oko nas. U bjelilu su se izgubili svi ljudskom umu poznati predmeti, objekti, samo bjelina koja me podsjecala na cistocu koja je nama, vojnicima u rovu, zaista nedostajala. Nije mi hladno, jer nakon 7 sati provedenih u rovu na minus 10 nekako ocvrsnes, pa ne osjecas vise da ti je zima. Nije mi dosadno, a vidim da ni Zlatanu nije dosadno…ovo mu je 5 put od sinoc da je rastavio i sastavio pusku. Kaze da ne zeli da mu se u po frke desi da zastopa. To se desilo Nedimu i to je zadnje sto mu se desilo. E moj boze, vidi me, sjedim u rovu na Trebevicu…bjel, gladan, zedan, naoruzan do zuba, a prosle godine sam sa Danijelom na sankama koje smo ukrali od nekakve djece, spustao se bas ovom livadom do grada. E kakva su to vremena bila.
Hajd, barem nisam ko onaj mahniti Fadil, on, zamislite, sprema rov. Kaze da mrzi kada mu je neuredno i lik sprema rov. Nedo bog da kada jedes, da tanjir ostavis na zemlji, Fadil je lud ko struja, zadavio bi te. Neki dan je htjeo da stavi tepih(stazu) u djelu rova u kojem smo mi strazarili. Hej-lik hoce da stavi stazu. Komandir mu je rekao da to ne radi jer ce mu se staza non stop prljati, rov je rupa u zemlji…obicni kanal. hehe, zbijali smo mi tako sale kako bi bilo dobro da neprijatelj uleti u rov i vidi stazu…stane prljavom cizmom na nju i izleti Fadil da mu jebe majku sto mu je uprljo stazu.
Fadile, izgleda da se urusila zemlja kod mitraljeza, de to malo dindesre. Kad, eto ti Fadila, a za njim i Zlatan, vidm da je ostavio pusku…na kraju ce je pokvariti od sastavljanja i rastavljanja.
Gdje se urusila zemlja?-pita Fadil
Evo to kod mitraljeza-odgovara mu komandir.
Gledam ga kako tromim koracima prilazi, gleda u odvaljenu zemlju i onako zbunjen se okrece i pita: Jel mali, jesi ovo ti napravio.
Nisam Fadile majke mi, samo je otpalo. Treba to zabetonirati-govorim u shali.
Fadil je dobar covjek, bio je umjetnik. kazem bio, jer kada je prosle godine izgubio zenu od granate koja je pala na mjesto gdje su raja cekala u redu za hljeb, kaze da je izgubio zivotnu inspiraciju. Zena mu je bila svojevrsna muza. Fadil je prije rata imao 120 kila, a sada sa svojih 70 izgleda kao razvuceni skakavac. tanke noge, jos tanje ruke i velika Bosanska celava glavurda. Volim tog covjeka.
Zlatan je totalna suprotnost Fadilu. Lik je medjed, ima 100 kila i niko ne zna odakle mu hrana koje ima u izobilju. Izgleda da mu je rodjak sa druge strane linije, pa mu kada svi spavamo, dodje do rova i donese mesa. Podjeli on sa nama, ali nece da kaze odakle mu i bog. Zlatan je prije dva mjeseca izgubio bas u ovom rovu svog brata. Armin, kako se zvao Zlajin brat, bio je pravi heroj. Lik je sa nozem zarobio mitraljesko gnjezdo, rastavio mitraljez i donjeo ga vamo. To je ovaj mitraljez koji stoji u nasem rovu. Zovemo ga Armin-mislim na mitraljez…u spomen nasem heroju. Zlatan tj Zlaja od tog dana prestao je da se smije. Lik se dva mjeseca nije nasmijao. I vazda je nekakav zamisljen, a ne stoji mu ta zamisljena faca. Krupne oci bas mu pomazu da kada se zamisli, svi to vide, jer iskolaci te krupne oci, otvori svoja mala usta i nabora celo na kojem ima toliko bora da nas podjsecaju na rovove. Vazda ga zezamo da je ona najveca bora sto mu se proteze od uha do uha, da lici na nas rov i da bi bilo dobro da mu neko stavi penis na celo i da to bude mitraljez. Al lik nikako da se nasmije na te nase kretenske sale.
Odjednom sa zacu pucnjava, zimi zvuk kao da se vuce teskim stopama, kao da duze traje. pahuljice su se odjednom razbjezale, sve sale su stale, a one Zlatanove bore…sada su se odvostrucile.
Fadile idi za mitraljez jebalo te to spremanje-govorim mu
Evo idem-odgovara
Kod Fadila sve pocinje i zavrsava sa: EVO SADA CU. Kod njega nista ne moze odmah. Mada, moram priznati, to mu je jednom prilikom spasilo zivot. Trebao je donjeti municiju, a on je naravno otezao i taman kada je krenuo zacula se detonacija. Pala je metar od sanduka u kojem je stajala municija.
zlatan je snajperista…ali nikada nikoga nije ubio. Upucao je jednom goluba, akada je vidio da je golub ziv, citav vod je izasao iz rova i otisao na pola nicije zemlje da spasimo goluba. Mozete zamisliti da smo dosli skoro do neprijateljskih rovova da bi spasili goluba. Golubu je trebalo mjesec da ozdravi. Sjecam se nase tuge kada smo ga pustili, bio je jedan od nas…a onda je otisao. Uvijek je tesko kada neko od nas odlazi.
Ponovo se cuju odjeci pusaka, cujemo kao da se na 50 metara od nas bore, ali nema nikoga. Zlatan pokusava da kroz snajper vidi sta se desava, ali nista ne moze da bidi. Odjednom se cuje detonacija koja me izbacila iz rova i bacila 20 metara daleko od njega. Cujem Zlatana kako me doziva, ostali kao da su nestali. Shapama prelazim preko tijela i u sebi govorim: “molim te boze da nista ne fali” i tako bi. Dobro je, citav sam . Polako se sunjam prema rovu…kada cujem jos jednu eksploziju. Opet je roknula u rov. Sada vise ne cujem ni Zlatana. Cekam u snjegu da se situacija malo smiri. Tada su poceli i nasi da pucaju, ali niko iz mog dijela rova.
Polako puzem, bradom struzem snjeg, vidim da nema nikoga. Oko rova je razbacana zemlja, vidim da ima i krvi. Opet u sebi molim boga su mi raja dobro. Kada sam prisao rovu, imao sam sta da vidim. Svi su mrtvi. Svi. Volio bih da niko nikada ne osjeti jezu koja je jaca od svakog snjega, od svakog minusa…jezu koju stvori bol kada vidis da si izgubio najblize…najdraze…svoje drugove.
Danas…ja sam kao ratni vojni invalid. Nemam posao, nemam drugova, sva sam ih izgubio, a ove nove, posljeratne, njih ne racunam. Svi, kao da su izmisljeni.
Svakog februara, ja odem na groblje, posjetim svoje drugove. Fadil, Zlaja, Armin…sjedim, sjecam se, smjeskam se, onda odem i opet se vratim. To je moj zivot. Rat, nije mi nista donjeo. Samo uzeo. Volio bih da svi koji zele da ratuju, da dodju na groblje, Zlatanu, Arminu i Fadilu…stanu i objasne…zasto ga zele. Zasto zele rat i sta ce time da dobiju.
Svakog februara, taj pas dodje, sjedi i ode…ode negdje gdje ga nece boljeti istina sa kojom se susretne svaki put kada dodje na grublje svojim najboljim prijateljima. Nije djaba neko davno rekao…pas je covjekov najbolji prijatelj. izgleda da psi isto misle za ljude.
Pozdrav