Prije par godina spustili smo sondu na Titan, maleni mjesec koji kruži oko Saturna. Naudaljenije tijelo na koje smo se spustili. Velika metanska jezera i surova atmosfera koju je zabilježila sonda, potvrda je toga koliko smo zaista sretni što živimo na Zemlji.
Pravimo akceleratore čestica, sudaramo atome kako bi ih na taj način razbili i istraživali te malene komadiće od kojih su sačinjeni. Želimo da shvatimo kako je sve počelo, kako je svemir nastao i opstao, šta se desilo nakon toga, kako je nastao život. Otkrili smo da uslova za život ima u izobilju, dakle, više ne razmišljamo o tome da li ima ivota, već sebi postavljamo pitanje gdje da ga tražimo. A svemir je velik….a mi smo mali.Beznačajni putnici osuđeni da plove svemiromna kamenčiću koji su sami prozvali Zemlja.
Tražimo život na drugim planetama, svakog dana otkrivamo nove planete, nove solarne sisteme….osječamo da smo tako blizu revolucionarnog otkrića. Zamislite kakva bi to vijest bila. Otkriven život na planeti GZ343! Zamislite koliko bi bilo ko od nas stvarno želio da doživi tu vijest. Ovo sve govorim, ne zbog moje lične euforije koja prati sva ta otkrića, već zbog kontradikcije koja se objesila o našu želju da otkrijemo neotkriveno-život.
Zašto kontradikcija?
Trošimo milijarde za mašine koje traže spore bakterija na Marsu, a na našoj Zemlji…svakog trenutka neka vrsta izumire. Nemam ništa protiv ovih istraživanja, čak šta vie, veliki sam zagovornik istih. No ne mogu da shvatim da smo u potrezi za novim obilikom života, potpuno u sjenu bacili on stare…sa kojima smo u harmoniji živjeli milionima godina. Pitam se, da li ćemo otkrivši nov život, tako u sjenu baciti i svoj vlastiti…ili smo to odavno uradili…okrenuvši leđa pingvnima, cukama, medvjedima, čovječijim i drugim ribicama i sl.