Mirko je moj najbolji prijatelj. Družimo se već dvadeset godina, tačnije od prvog razreda osnovne škole. Zagriženi je navijač Sarajeva i otkako Sarajevo ne može da napravi nikakav iskorak ni u ligi Jugoslavije, a kamoli u evropskim takmičenjima, Mirko sve manje i manje prati fudbal. Možda će otići s nama u Zagreb na utakmicu s Andorom, ali kad mu neko spomene FK Sarajevo, odmah mu je loše. Prošle sezone su jedino subotički Spartak i budvanski Mogren bili lošije plasirani od njegovog tima i jedva su ostali u ligi. Sada je situacija, k'o fol malo bolja jer će završiti četvrti ili peti na tabeli (ali odzada). Ja sam to sve pratio s određenom dozom rezerve, uglavnom radi stalnih namještaljki o kojima su kružile priče. Navijam za Želju, ali ni moj tim nije Bog zna kako dobar zadnjih godina. Tek je ove sezone ušao u Ligu UEFA-e, a naredne sezone najavljuju borbu za Ligu prvaka i to famozno, četvrto mjesto koje tamo, kao posljednje, vodi. Pored Zvezde i uglavnom Partizana i Dinama, tu se ponekad uguraju na silu splitski Hajduk, Velež ili eventualno neki sarajevski tim. Prije tri godine je to bio Vardar, a nakon toga viceprvak zemlje je bila novosadska Vojvodina.
Mirko je još i – vječiti student. Tek sada je odlučio da završi fakultet, nakon osam provedenih godina po holovima fakulteta i studentskim službama, predavanjima i vježbama (čak i na fakultetima koje nije studirao, obavezno je posjećivao predavanja, radi svoje istinske zainteresovanosti za nauku, za koju mu je baš dugo trebalo da je pretoči u diplomu – ili je to ipak bila zainteresovanost za žene (?!)). Misli upisati i magistarski studij, a ja se uvijek šalim da će prije dobiti unuke nego što će to privesti kraju. Tulumarenje i alkohol su mu slabe strane. Kao student prve godine na Ekonomskom fakultetu, postao je članom AIESEC-a[1] i onda zaglavio putujući svijetom toliko dugo. Svaka naredna konferencija je za Mirka «posljednja prije nego nađe posao». I tako već pet godina zaredom.
Studenti u Jugoslaviji imaju više nego dobre uslove za studiranje. Svaki od njih na početku školske godine dobije iksicu, karticu kojom plaća hranu i stanovanje u vrijednosti do 500 dinara mjesečno[2], a onda se ta cifra uvećava, shodno uspjesima studenta na naučnom polju. Javni prevoz, kao i vozovi i autobusi unutar Jugoslavije su im besplatni, dok na aviokarte imaju 50% popusta. To koriste prečesto, pa se onda dese slučajevi kao Mirko, gdje ljudi od raznih unutardržavnih putovanja, ne mogu završiti fakultet na vrijeme, ili pak postanu zavisni od putovanja. Naravno, mnogi od njih rade sve to vrijeme, i izdržavaju sva ta svoja uživanja, ali, moja bi tetka sada rekla, «Prvo fakultet, pa onda sve ostalo». Harisov babo[3] bi rekao takođe, «Prvo okončaj studije, pa onda izlazi napolje i ganjaj cure». Zatim bismo našli časopis Erotika u babinoj ladici. Pa da, on je završio fakultet, a ima već 55 godina, pa može. Slijedeći studentski zahtjevi su vezani za besplatne udžbenike. Nedavno je upravo AIESEC, na čelu s Mirkom, pokušavao organizovati da se i udžbenici plaćaju preko poreza. Ministrica obrazovanja i nauke SFRJ je obećala, u najmanju ruku, polovično rješenje, a sad je taj zakon u parlamentarnoj proceduri. Mirko će me sigurno izvijestiti šta se desilo. Jedan od najvećih Mirkovih uspjeha je akcija «Laptopi za apsolvente». Čim su postigli da svaki apsolvent dobije besplatan laptop, Mirko je odmah počeo ponovo učiti i vrlo brzo je dobio i on svoj laptop. Tačnije, dijeljeni su vaučeri kojima se mogao kupiti laptop u vrijednosti od 500 dinara. Sada svaki drugi mlad čovjek ima laptop, dok sjedi u parku, autobusu, metrou ili avionu. Ljudi se obrazuju starim domaćim filmovima, muzikom šezdesetih, radio stanicama ili raznim kompjuterskim programima. Pored toga, dobili su i licenciran softver jugoslavenske računarske firme «Kalauz and Sons[4]».
Tokom jedne od sličnih akcija, koja se održavala na Zlatiboru, u okviru «ekonomijade[5]», Mirko je upoznao Marinu. Igrao je fudbal za sarajevski Ekonomski fakultet, a Marina je došla kao članica neke nevladine organizacije za promociju socijalističkih vrijednosti u zemljama zapadne Evrope. Otkako poznajem Mirka, nikad nije imao sreće s djevojkama. Iako su se, na prvi pogled, djevojke oduševljavale njim, Mirko je uvijek ostajao uplakan i skrhan nakon neke kratke ili duge, ali uvijek teške veze. Cijeli popis njegovih bivših cura je predugačak, i nemoguć za nabrojati u cugu. Neke od njih su odavno udate, neke su trudne, neke ne razgovaraju s njim, neke ga i dalje vole, neke ga tračaju i blate, ali sve ga i dalje konstatuju i skoro svaka traži informacije o njemu, direktno ili indirektno. Često se dešavalo da, nakon što ga ostave, shvate koliko su izgubile, ali onda bude kasno. Mirko uvijek drži do nekog svog blesavog principa i neće više da ih gleda. A i on se raspituje o njima preko svih mogućih kanala. Danas, u doba moderne tehnologije, «sajbermahala» je dovoljno razvijena da se sve može saznati u roku nekoliko dana, pogotovo u Jugoslaviji, gdje je cijeli sistem kompjuterizovan i gdje ne postoji osoba čije ime neće pronaći neki internet pretraživač (digitalizacija je došla do te mjere da vas samo jedan dinar duga prema bilo kom potraživaču može stajati nemogućnosti da dobijete pasoš ili kredit u banci).
Marina je djevojka Mirkovih snova, barem tako Mirko kaže, a i nama se čini da je zaista to ono pravo. Iako je Mirko musliman (pravo ime mu je zapravo Ajdin, ali je za školskih dana uređivao časopis «Mirko», koji je nastao kao protest protiv rata u Belgiji, i tako je ostao Mirko), a Marina dolazi iz pravoslavne familije, nije im to bila nikakva prepreka. Mirko je i prije u radikalnim krugovima imao status «karavlaha[6]», tako da mu je ovo došlo kao kec na desetku, da samo potvrdi taj svoj epitet. Mirko, ustvari, uopšte nije bio «karavlah», nego upravo jedan od rijetkih ljudi koji nije dvolično uzimao vjerske obaveze (sad se sjetih romana «Muzej nevinosti», Orhana Pamuka, gdje se, pri kršenju vjerskih pravila, uvijek povlači priča o Ataturku i Republici, mada to nema nikakve veze sa zdravom pameću). Samim tim što je volio Marinu, bio je u određenom društvu smatran manje vrijednim. Ja sam mu uvijek govorio da su takvi sedamdesetih ljetovali na Golom Otoku[7] i da se ne obazire, ali radi familijarnih veza, imao je nekakve konekcije sa tom malom skupinom, ja ih volim nazvati tako, muslimančića. Marina je takođe veoma dobra i mila djevojka. Onako kako bi svako poželio, upravo se oduvijek ponašala prema njemu. Samim tim što je Beograđanka[8], u pravilu je san svakog Sarajlije. I pored toga što su ga ljubomorni (ne)prijatelji ogovarali, Mirku je uvijek bilo drago vidjeti da je neko drugi sretan. Marina se, nekako, držala po strani od tih događanja, ali kad je preselila u Sarajevo, osjetila je taj neki određeni duh mahale, koji i pored silnog jugoslavenskog napretka, nije iščeznuo iz naših domova.
A ja sam uvijek bio jedini čovjek koji je Mirka saslušavao od prve do zadnje rečenice. Sve te sage o Marini i danas dobro pamtim, pa mu svaki put, kad mi dođe s nekom negativnom pričom ili svađom, kažem koliko je sretan i koliko je mora čuvati, da ne ode nekome ko je bolji od njega. A ona ga voli iz dna duše. Voli ga više od sebe. Kao da ništa drugo ne postoji za nju, osim njenog Ajdina Kurtovića, zvanog Mirko. Sjetih se sada kako mi je, kad ju je upoznao na Zlatiboru, slao poruke i emailove o njenim fenomenalnim grudima i njenoj čvrstoj zadnjici, o njenom sjajnom držanju, njenoj zanimljivosti i inteligenciji. O njenoj umiljatosti i odrješitosti u isto vrijeme. O njenoj svijetlo smeđoj (ja bih rekao plavoj) čupavoj grivi, i o njenom perfektnom tenu. Još tad sam dobio sms od Mirka kako ću biti kum vrlo brzo, jer on ženi Beograđanku Marinu. I uvijek bih rekao nakon toga da ju je i zaslužio. Čojstvo kakvo ta ljudina pruža je nemjerljivo i drago mi je što ima, za sebe, najbolju curu na svijetu. I neka ne sluša priče kao što naša zajednička prijateljica, Eleonora[9], zna ispričati o «anamo onima[10]», u stilu, «vlahinja kao i svaka druga». Marina je, za Mirka, pa onda i za sve nas, nešto ipak posebno. Marina je, što bi Crnogorci rekli, pravi čovjek, kao i on.
[1]AIESEC je najveća međunarodna studentska organizacija. Bavi se slanjem studenata na plaćene prakse širom svijeta, kao i drugim projektima, u koje je Mirko bio zaglavio svim srcem i dušom, te se jedva izvukao, kad je shvatio da ne može biti aiesecovac sa trideset godina. Više na www.aiesec.org.
[2] Lično sam sve vrijeme protiv ovolikih cifara koje se odvajaju za studente. Mislim da je u potpunosti dovoljno imati 200 ili najviše 300 dinara mjesečno, jer se adekvatna soba, čak i ako nije u studentskom domu, može platiti za 100 dinara, stan za 150 do 200, i preostali novac ostane studentu za hranu. Ovako se ove mjere ponekad zloupotrijebe, jer postoje restorani koji toče alkohol, a na račun napišu burek ili neku drugu hranu.
[3] Haris je moj prijatelj iz osnovne škole. Uvijek se pokušavao baviti politikom, iako vrlo neuspješno, kao i njegov otac, kojeg svi zovemo babom. Babo je diplomirani sociolog, koji nikad nije radio u svojoj branši i jednako je neuspješan u politici, da čak gubi izbore i u mjesnoj zajednici.
[4]Kalauz and Sons je tvrtka ustanovljena 1991. godine, a vlasnik je moj dalji rođak, tačnije tetkin muž. Ima dvojicu sinova koji su još od malih nogu prikazivali genijalne kompjuterske vještine, tako da je odlučio napraviti firmu koja se bavi proizvodnjom operativnih sistema i drugog softvera. Istina je da nisu kao Apple, čak ni blizu, ali u posljednje vrijeme konkurišu da postanu vruć takmac kompaniji IBM. Ističu ih sjajan dizajn i računari za posebne potrebe umjetnika, arhitekata, građevinara i inih majstora koji ovakve računare trebaju.
[5] Niz sportskih takmičenja studenata na ekonomskim fakultetima širom zemlje, od Vardara do Triglava. Iako je zamišljeno da samo budući ekonomisti učestvuju, često su na ove žurke bili pozivani i drugi studenti, pa se jugoslavenska mladež družila u svim krajevima naše lijepe otadžbine, bez obzira na porijeklo i studij koji završavaju.
[6] Ljudi koji su u islamskim krugovima, posebno tokom turske vladavine smatrani vrstom «izdajnika vjere». To su muslimani koji su se «povlašili», odnosno prihvatili neke običaje inovjernika. Ovaj pojam se i danas upotrebljava u malo radikalnijim krugovima, kojih je, iako malo, ipak dovoljno da se izraz ne izbriše. Po mom mišljenju, obično se tu radi o predrasudama prema ljudima koji su samo prihvatili dobre običaje nemuslimana, kao što se npr. Ajdin / Mirko zabavljao s Marinom, koja je takođe bila potpuno neopterećena.
[7] Goli Otok je kameno ostrvo u Jadranskom moru, gdje su mahom politički zatvorenici provodili dane i dane na hljebu i vodi, tucajući kamen na suncu. Iako se uglavnom spominje u negativnom kontekstu, postoje i neki ljudi koji misle kako je ovaj vid kažnjavanja bio vrlo efikasan po tadašnje političke pobunjenike. Ipak, mora se priznati da su često tamo odvođeni nevini, ali potvoreni ljudi, koji nisu zaslužili tako drastičnu kaznu. Skeptici bi rekli da je to rađeno metodom davanja primjera, jer uvijek postoji mogućnost da se osudi neko nevin, pa je po njihovim riječima možda i bolje bilo da bude i nevinih, nego da ih ne bude nikako.
Tetak moje majke je bio veliki musliman tokom šezdesetih godina, da bi, po povratku s Golog Otoka, postao veliki komunista. Toliki je bio prevaspitan da je prijavio prvog komšiju, koji je od štale napravio sobu. Možete li zamisliti kakva je to luksuzna soba bila, kad je napravljena od štale?
Danas, kada je Jugoslavija toliko jaka, nema više potrebe za ovom vrstom političkih kazni. 1994. godine, kada je naša zemlja preživjela konstantne terorističke napade i prijetnje Amerikanaca, ovaj vid zatvora je praktično ukinut jer je država imala fenomenalan mehanizam borbe protiv vanjskih i unutrašnjih neprijatelja.
[8] Još tokom početka izvršavanja vojne obaveze, vojnici iz Bosne, koji su služili vojni rok u Beogradu, sačinili su legendu o beogradskim djevojkama, kao veoma lijepim, ženstvenim, hrabrim i opasnim u isto vrijeme. San svakog sarajevskog vojnika u Beogradu je upravo bio – naći lokalnu djevojku.
[9] Eleonora je naša zajednička prijateljica, koja je, huda, poprimila običaje svoje familije i prijatelja, pa je, potpuno nesukladno jugoslavenskom duhu, često govorila neistine o nemuslimanima. Kao takva, nama obično nije smetala, jer je imala druge ljudske kvalitete i u biti to nije mislila, nego su iz nje progovarali drugi.
[10]Pogrdan naziv za nemuslimane Jugoslavije.