Oduvijek je Balkan bio sjecište dobra i zla, istoka i zapada, mjesto sudara največih religija i carstava i područje u kojem su njegovi narodi krili i skrivali pod morem zastava. Kažu da su na Balkanu nekada živjeli Iliri, potom da su im stigli Slaveni i Avari, istoričari kažu su oni slavinizirali cijeli Balkan, dok historičari kažu da su se Iliri stopili s njima. Sasvim je nebitno šta istoričari ili historičari kažu na Balkanu, kada su se upravo oni najviše povijali prema vijetru koji je sa dvorova njihovih duvao i mjenjali istoriju ili historiju svojim perom. Istoričari kažu da su upravo sa tim plemenima na prostorima Balkana došli prvi Srbi i Hrvati. Dok historičari kažu da to i baš nije bilo tako, ali nije ni bitno. Dokaza historijskih iz 6 vijeka o Srbima i Hrvatima nije ni bilo, kao ni o drugim narodima koji su živjeli na području Balkana. I istoričari I historičari na ovim prostorima pamte Ilire, Rimljane, Avare I Slavene, Bizante I Ugare, ali niko od njih ne želi istoriju ili historiju da priča onakvom kakva ona jeste, pa ni otkud uvaljuju u istoriju/historiju 6. Vijeka Srbe I Hrvate. Istini za volju, na Balkanu su se prvi put spomenuli Srbija, Hrvatska i Bosna u dijelu bizantijskog cara Konstantina Porfirogeneta u 10 vijeku, po imenu De administrando imperio ( O upravljanju carstvom). Dali je isti pri tome mislio na države ili na narode koji žive naši nam istoričari/historičari nisu htijeli istinu reći, pa su svi za pravo uzeli sebi da kažu da je on time spominjao države na Balkanskom poluostrvu, što nije tačno, već je isti selektirao narode koji su na području I granicama Bizantijskog carstva živjeli. Period od početka nove ere, pa do 10 vijeka, zemlje na Balkane su prolazile kroz period tame, učestalih ratova, procese naseljevanja naroda, stvaranje I slamanje velikog Rimskog carstva, ni veći istoričari/historičari od svijetskog značaja nisu mogli rasvjetliti to doba Balkana, naši kvazi istoričari/historičari su dali svoje teze o tome koje su se udomačile u našu istoriju, historiju ili povijest. Car Porfirogenet je spomenuo imena naših naroda, ali njihovo državotvorno stanje nije. Neki od ovih naroda pripadali su Bizantijcima, a neki ne. Samostalnost ovih naroda nije se nazirala ni vijekovima kasnije, obično su bili banovi I vazali pod Ugarskom ili Bizantijskom zastavom. Na kraju 11 vijeka, Bizantijci se suočavaju sa novom opašnošču s istoka, njihovo carstvo napadaju Seldzuci i osvajaju dobar dio male Azije. Na prostoru Balkana, tadašnji narodi vide svoju priliku za osamostaljenjem u slabljenju Bizantije, nastaju prvi otpori prema njihovim osvajačima I pokušaja da se stvore male državice. Tek sa 12 vijekom, dolazi do stvaranja prvih slavenskih državica na Balkanu. Srbi osnivaju Rašku Bosanci Bosnu, dok Hrvati I dalje bivaju vazali Ugara. U istoriji/historiji Balkana, upravo Bosna I Srbija su bile države sa bliskom vezom njihovih vlastodržaca, a tolikom kulturnom I istorijskom/historijskom različitošču. U slično vrijeme su se pojavili Stefan Nemanjić, tvorac prve velike dinastije Srba, čovjek koji je zacementirao temelje prve srpske države tj. Raške, te prvi veliki ban Bosne tj. Kulin Ban. Dokaze svoje postojanosti, dobili su u raznim međudržavnim poveljama toga doba, te u svjedočanstvu mnogih crkvenih dokumenata tadašnjeg Vatikana, te u mnogim spomenicima kutlure svojih naroda. Obje države, Bosna I Srbija su imali svoje uspone I padove, Srbija se vremenom pretvorila u najveće carstvo na Balkanu koje se raširilo od Beograda na sjeveru, do Soluna I Ohrida, Skadra na jugu I Larise u Grčkoj, na istoku do Kozalja, Pernika I na zapadu do gornjih dijelova rijeke Drine, te Foče I Trebinja. Tadašnja Bosanska država je zauzimala prostor između sljedečih gradova Ključa, Srebrenika, Srebrenice, Blagaja, Zaostroga, Glamoča I Duvna. Ona je bila okružena Ugarima I Srbima. Tada je Srbijom vladao Car Dušan, a Bosnom Stjepan 2 Kotromanić. Sa smrti cara Dušana, dolazi raspad srpskoga carstva jer mnogi srpski gospodari nehtiješe priznati kao vladara Dušanova sina Uroša, koji je zbog toga dobio nadimak Nejaki.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/7d/Empire_de_Dušan.svg
Tada dolazi do ekspanzije Bosne I krunisanja njenog prvog kralja Tvrtka 1. Kotromanića, koji širi granice Bosne na račun Ugara I razjedinjenh Srba, u tome su mu pomogli I pojedini srpski gospodari koji su uveliko bii razjedinjeni medju sobom. Historičari tvrde da mu je jedan od pomagača bio Lazar Hrebljanović, oblasni gospodar, koji je Tvrtku 1 Kotromaniću pomogao da savlada oblasnog gospodara Nikolu Altamanovića I pripoji gornje Podrinje I Polimlje Bosni. Time je sebi Lazar Hrebljanović zacementirao poziciju najačeg gospodara među Srbima I bratimljenje sa Tvrtkom. Obojica su bili prvi vladari svojih zemalja suočeni sa Osmanlijama. Čak su ujedno jedni drugima pomagali kako bi zaustavili širenje Osmanlija prema Balkanu. Međutim, Lazar umire 28. Juna 1389 godine, a drugi prirodnom smrću. Tvrtka nasljeđuje ubrzo njegov rođak Stjepan Dabiša, koji suočen sa dvije opasnosti tj. sa Osmanlijama I Ugarima gubi svoju moć i gubi teritorijalni integritet Bosne. Na kraju same Bosne, njenom političkom scenom se redaju mnogi vladari koji su služili čas Ugarskoj, čas Bosni, narod vidno podijeljen ulazi u međusobne sukobe između onih naklonjenih Ugarima I onih naklonjenih Bosni. Slom Bosne I njenih vladara u potpunosti dolazi sa Osmanskom okupacijom Balkana. Te zajedno sa Srbijom pada u višestoljetnu Osmansku okupaciju. Poslje toga su opet došli dani nezavisnosti ovih zemalja krvlju natopljeni, tek je privremeni mir obezbjedila za nas mlađe neka utopistička Jugoslavija koju naši roditelji spominju.
Ko bi rekao da bi ovako kratka istorija/historija nezavisnosti nasih malih drzavica na Balkanu mogla da se dotiće današnjeg Balkanca? Niko normalan. Ali naprotiv ne samo da se dotiće našeg Balkanca taj mali komad istorije/historije nezavisnosti naših zemalja, već ga se I dotiće pestogodišnja okupacija Balkana od strane Osmanlija. Jedni su sa Osmanlijama dobili etiketu poturica, a drugi etiketu Vlaha Cincara. Poslje toga istorija/historija bližeg vremena dala im je etiketu Balija, Četnika i Ustaša. Upravo ta istorija/historija koju svi zovemo učiteljicom života, nama na Balkanu nikada to nije ni mogla biti, iz nje nismo izvlačili pouke, pa nam je ljepše bilo da sve što je različito od nas samih nazivamo gore spomenutim etiketama, pogotovo ovim zadnjim spomenutim koje asociraju na fašizam I ljudsku glupost I javašluk. Nerijetko smo upravo zbog tih etiketa I neke lazno ispovijedane istorije/historije u balkanskoj krčmi mraka razračunavali se sa onima koji su drugačiji od nas samih, koje nevolimo ili u najgorem slučaju mrzimo, sve na vlastitu štetu I štetu gostiju, a u korist balkanskih krčmara.
Možda će nekada neko od nas doći tobe/pokajanju, pa shvatiti da etnička pripadnost, nacionalnost, vjeroispovijest, boja kože, međe, granice, zastave I ordeni, te sve ono loše što se zbog toga ćini (diskriminacija, mržnja, omalovažavanje, vrijeđanje, fizički napadi, ubijanje, ratovi) ne hrani ljude, niti im život čine srečnijim, u tome nema ni materijalnog, a ni duhovnog bogatstva. To vašu krv, život I imovinu čini nesigurnijim, a vas mogućom žrtvom tuđe nepravde. Istorija/historija je pokazala kako zli ljudi nepravednici okončavaju, a kako oni koji su dobri. Pouke samo pametni povlaće. Najgori učenik je onaj koji uči na svojim greškama. Zato ih ne ponavljajte ako Boga molite. Dosta je da mi krčmarima slavlje priređujemo po onoj staroj Krležinoj “Kada se u balkanskoj krčmi svijetla, pogase sijevaju noževi”.
Balkan I njegove zemlje su dovoljne da u njima žive I prežive razlike I da se ovdje naprave bastioni ljudske sreće. Za takvo što trebaćemo da radimo I živimo skupa I da jedni prema drugima pa makar se I nevolili otvoreni I iskreni budemo, ako ne mi, naša dijeca bi se mogli voljeti I imati bolju budučnost od ove sadašnjosti koju mi imamo. Nemamo kao pojedinci stotine života, pa da ih u ratovima gubimo.
Istorija/historija je učiteljica života. Iskoristimo je da nam svima jednog dana bude bolje, a ne gore.