PIŠE: LOCKE
Besramno vam velim: u toaletu sam.
Ali ne činim ništa što se ne može predstaviti pisanom riječju bez rumenila kojim uobičajeno pratimo opscenu misao.
Toalet je na željezničkoj postaji, prljav je, zapušten, kroz vrata koja se ne mogu potpuno zatvoriti i kroz loše građene zidove probijaju se otegnuti zvižduci, graja nestrpljivih putnika, dovikivanje nosača i mirni, staloženi pozdravi konduktera odjenutih poput generala. Ja tu buku ne čujem; uspravljen pred ogledalom, oslonjen desnom rukom o zid koji je davno izgubio prvobitnu boju, pretvorio sam se u misao.
Misao je gluha, ne čuje jauke i ne obazire se na smijeh, ona ima svoj nepomućeni tijek, svoj puteljak kojem slabovidni razum ne razaznaje uvijek kraj. Ja sam gluha misao u zemlji nastanjenoj praznim pogledima, oborenim pogledima; ja ne marim za tu gluhoću, jer pogledi govore tomovima, a obješeni jezici ne zbore ni o čemu što bi vrijedilo čuti.
O, poneka se blaga riječ, niz slova uvezan prostom toplinom, i otrgne sa ispucalih, smrznutih usana, ali u nesnosnoj zimi ona mrtvo pada, slova se rasipaju snježnim nanosima, iza njih ostaju tek rupice koje se iz daljine ni ne zamjećuju.
Poneka se ruka digne da pogladi, da dotakne prste drugoga, ali veoma brzo takav usamljen dodir svlači kožu i trga meso, tijelo nestaje i ogoljena duša mlitavo visi vezana trulim konopcima uz kosti, jezovita i mrtva poput strašila sputanog uz kolac.
Da, dodiri bole, izdajnički su i vonjaju po iskopanim grobovima, po ustajalim prošlim danima; danas je sada, sada je danas, ali neki su lanci vezali mnoštvo za minule dane, pa i ono nesnosno zaudara, a svježi zrak, koji se obnavlja i osnažuje svake noći dok je mnoštvo lijeno položeno u perine, brzo nestaje pod strahovitim pritiskom njihovih razbuđenih tjelesina, utapa se u prošupljenim dupljama, u strahovitom ambisu koji se nevidljivo kotrlja unutar njihovih lubanja.
Snivaju li oni koji ne žive danas i ne mare za sutrašnje dane, ili su i ti snovi samo sjećanja, samo puka sjećanja dopola srođena sa istinom, a otpola napunjena razbuktalom maštom i razularenim strahom?
Neki uistinu snivaju, sanjaju o vrlom, novom svijetu.
Nad takvima mnoštvo razvaljuje nezasite ralje, guta ih, povezuje im radoznale zjene, opasava ih okovima i nogama gura u najdublju tamnicu, utoliko strašniju što su joj zidovi sačinjeni od prijezira, a vrata zakovana narodnim gnjevom.
Njihove se riječi ne čuju, i one bivaju zametene u vremenu, obasute mećavom u kojoj su pahuljice minute, tuča je sačinjena od slijepljenih, smrznutih sati, i tako zameteni, radoznalci i vizionari silaze sa ispravnih staza i survavaju se niz padine svijene poput pleća pretjerano servilnog birokrate.
Njihov pad mnoštvo pozdravlja kao silazak virtuoza sa pozornice. Pozornica ostaje usamljena i blijeda, ali aplauz odjekuje, a da i ne očekuje niti priželjkuje izlazak na bis.
Revolucija jede svoju djecu, ali praznina mnoštva je nerotkinja, lišena dječije radosti i djetinjeg stidljivog smiješka, ona proždire strance i pastorčad jednako. Njenu neutaživu glad nakratko zadovolje birana jela: znanje bez svrhe, vjera bez nade, ljubav bez povjerenja, strast bez trajnosti, bogatstvo bez darežljivosti, pravda bez milosti. Nakratko, samo nakratko; noću, kada se sklope oči i mozgovi se nanovo podvedu snivanju o prošlosti, među svjetlima velegrada i minijaturnim seoskim kućicama može se čuti snažni zvižduk koji se zaplete u šume i parkove, koji se sapliće o kola i brodove, koji glavinja, posrće, prelamajući se potom o uzdižući nanovo kao urlik od kojeg se ledi krv u žilama, urlik koji traži svanuće, ali ne ono koje nalikuje ljetu, bistro, plavo, rastvoreno nad glavama svih, nego mutno, zimsko, zastrto maglom, gustom, neprozirnom, u kojoj se ne vidi ni krv kako brizga pločnicima, ni pohlepne ruke zavučene u džepove naivčina.
Ne poznajem Boga, ne pouzdajem se u višnju silu, ali kada bih začuo taj krik, božije mi ime navire i usne se, kao da prkose nevjerovanju, oblikuju da propuste molitvu.
Jedan zvižduk, jači od ostalih, provaljuje u toalet.
Poznajem taj zvižduk.
Izlazim i škiljim, stežući istodobno kaput: svjetlost je snažna, ali škrtari na toplini. Posežem u džep i iz njega vadim slobodu.
Jeste li nekada vidjeli slobodu?
Pravougaonog je oblika, žuta je, i na njoj su urezana slova; poneka od tih slova oblikuju imena, jedno koje zarobljava i drugo koje miriše na daljinu, na polja, na otvoreno more, na beskraj kojeg ne ograničavaju horizonti, kojeg ne sputavaju ni nebesa.
Prilazim uniformisanom čovjeku, drhtureći malo pred njegovim ispražnjenim, neveselim okom. Njegove epolete poskakuju dok pruža ruku, ordenje se trese dok uzdiše kada zirne u moju slobodu, kada u njoj probuši sitnu rupicu i preda mi ju natrag.
Penjem se, zastajem na posljednjem stepeniku i dvojim da li se okrenuti.
Neću.
Idem dalje, zavaljujem se u sjedište i, dok voz ispušta zvižduk, pogladim probušenu kartu. Ranjena je moja sloboda. Ja ne brinem. Neće umrijeti.
Ne dok postoje oni koji tek nju smatraju istinskim životom.