Skoro da sam siguran da ne postoji ovozemaljski način da se utvrdi da li je kralj Aleksandar Ujedinitelj zaista bio vizionar ili nam je fortuna namignula te jeseni 1929. poslavši u Banja Luku bana, tek osnovane Vrbaske banovine, Svetislava Tisu Milosavljevića. Rastom omaleni ali djelima gorostasni Nišlija, svoju snagu, hrabrost, patriotizam pronosi kroz oba Balkanska i Veliki rat. Umešnost dokazanu na bojnom polju ovaj brigadni general potvrđuje kolosalnim graditeljskim poduhvatima u gradu na Vrbasu. Bilo mu je potrebno manje od pet godina da iz učmale prašnjave kasabe izraste grandiozna prestonica u čijim je temeljima duboko amalgamirano njegovo ime. Oštro graditeljsko oko i diskurzivna spoznaja nadahnutog Nišlije koriste sve blagodeti geografskog položaja i prirodne izdašnosti krajvrbaske, te u kratkom periodu iznikoše Banska palata, Banski dvor, Pozorište, Muzej, Hipotekarna banka ili jednostavnije, sve ono čime se Banjolučani i danas ponose. Da nam se kojim slučajem tada umjesto omalenog ali hrabrog i nepokolebljivog Nišlije Tise, zapatio laktaški grande Mića, uže banjolučko jezgro bi neodiljivo podsjećalo centar Šeškovaca. Zadruga, zadružni dom, mehanana, nekoliko bijelih ćurana u kaljuzi bili bi stalna scenografska postavka. Ona bi jedino veselila jednog takođe poznatog neimara, koji časove graditeljskih pauza popunjava rediteljskim kreacijama. Njemu bi ovo izvanredno poslužilo da svoju opsesiju pernatim životinjama i društvenom marginom otjelotvori, opet kroz državni pozorišni i filmski projekat nazvan „Grad za vješanje“.
Kada bi nepoznata kosmička sila nakon devet decenija ponovo u Banja Luku uputila slavnog bana Milosavljevića, prvo čime bi bio preneražen je oko 40 % elektronski nepismenih osoba. „Nepismenost je izgleda ovde konstanta“, rekao bi rezignirano ban od Vrbasa. Podsjetimo da je onomad, u prvoj godini od uspostave, agilni upravnik podigao 126 škola, u drugoj još 60, duboko anticipirajući značaj obrazovanja i kulture. U današnjim okolnostima to bi značilo da svaki dom dobije po jedan personalni računar, sa svom pratećom i potrebnom obukom. Danas ban Milosavljević ne bi pravio puteve kojima niko ne hodi i koji ne vode nigdje. Pogotovo bi iluzornim smatrao ovaj poslednji autoput prema Prijedoru. Putevi služe da umrežuju privredne subjekte sa tržištem a ovih dana grande Mića prodaje poslednji grumen prijedorskog privrednog potencijala.
Pravio bi i danas, kao onomad, slavni ban Milosavljević bolnice i ambulante, poznavajući zdravstveni bilten svog naroda. Košarkaške dvorane u kojima loptu kroz obruče ubacuju uglavnom veterani u pauzi između prve i druge predzadružne gajbe, sigurno bi bile na samom dnu prioritetne liste čestitog Bana.
Kao ponajbolji gimnizijalac, senzibilan na ovu grupaciju, slavni ban Tisa bi težio unapređenju obrazovnog sistema. Prvenstveno uvođenjem finansijskog opismenjavanja u sve srednje škole. Tržišni složeni uslovi dovode do neophodnosti finansijskog i preduzetničkog opismenjavanja mladih, jer samo pokvarenim političarima je potreban nepismen i prestrašen narod.
Kada bi slavni ban Milosavljević evocirajući uspomene u prijatnoj banjalučkoj šetnji naišao na spomenik bahatosti i neukusa u vidu staklene skalamerije koju zovu zgrada Vlade Republike Srpske, prvo na šta bi pomislio je Šiler. Nisam siguran da li zbog njegovog poznatog djela „Razbojnici“ ili zbog zemunske ulice u kojoj je u nekom ranijem vremenu postojala slična arhitektura. Nesporno je ova banjalučka mnogo grandioznija.
Nikad skromni i čestiti ban Tisa ne bi pravio kabinet na krovu ovakve građevine. Ni prvi, a pogotovo ne treći. Tri kabineta imaju samo rijetki predstavnici velikih i bogatih zemalja, kao što je u Srba omiljeni ruski predsjednik.
Kako poslije njegovog odlaska nije napravljena nijedna pozorišna zgrada, ban Milosavljević bi na poslednjem spratu ovog staklenog spektakla adaptirao prostor za pozorišnu scenu. Zasigurno, ona ne bi bila tako akustična i funkcionalna kao ona iz 1934. ali svakako atraktivna i zanimljiva za ansable iz zemlje i regiona. Da bi glumci bili pristojno nagrađeni, predstave sadržajne i kvalitetne, a cijene ulaznica pristupačne, neophodno bi bilo alocirati pola miliona maraka mjesečno ili 6 milona godišnje. Toliko danas izdvajamo za oko 250 „radnika“ koji ulaze u ovaj stakleni stranački hram, a nemaju radne zadatke. Tržište bi nesebično prihvatilo njihovu stručnost i iskustvo. Oni koji danas dobijaju besplatne ulaznice da bi se selfirali u pozorištu mogli bi to činiti u toku radnog vremena, kako bi ostavili dovoljno prostora za publiku koja voli, razumije i osjeća pozorište.
Kada bi pravdoljubivi ban Svetislav u staroj ulozi a novoj inscenaciji konačno sreo grande Milorada pokušao bi mu približiti misao da se vječni život sastoji u preziru svih taština privremenog svijeta. Milorad bi mu vjerovatno odbrusio da nije dovoljno veliki Srbin i da sarađuje sa britanskom službom.
A kada bi mladom čitaocu bila potrebna živopisna ilustracija Perikla i Potemkina može ih pronaći u likovima ove priče.
Nažalost, fortuna namiguje samo jednom……