Pričajuči vrlo često o dubokom psihičkom stanju, ono što često kroz riječi zovemo dubinom, otkrivam kako osoba pored toga što je svijet siv, onakav i ovakav, može ostvariti ljep život. Makar unutar sebe može ostvariti ljepotu, sarkastično kažem makar. Jer sve što ostvarujemo kroz sve doživljaje, iskustva, dodire sa svijetom na kraju se ravna u konto, konto onog što doista u najdubljoj svojoj tački, mentalnoj, ostvarujemo. Jako je realna činjenica, da sve ono što mi unutar sebe posjedujemo i imamo nosimo kroz sve buduće doživljaje, dakle s tom tačnom tezom se pitam kako se nadati da će neki veliki doživljaj promjeniti naše unutarnje stanje, ako čak i onaj mali, a dobri doživljaj ne uspjeva da dođe do nas. Hoću reći da hladna osoba, po nekom „poznatom i nepoznatom“ mehanizmu odbija od sebe sve dobro i loše. S druge strane kako prestati biti hladan, kada to u većini životnih situacija godi, isto tako se pitam kako istovremeno biti i hladan i topao, kako čas biti vreo, čas ledeno hladan. Najviše se baziram na toj i stabilnosti duboko introspektivnog, psihičkog, stanja osobe, kako na stabilnosti, tako i na fleksibilnosti. Ovdje govorim o tome kako ako je čovjek odličnog, dobrog, ili zadovoljavajućeg stanja, da bi se trebao prepustiti životnim tokovima, i isto tako mnogo ako ne i apsolutno prepustiti se dobrim životnim stvarima. Da kažem ako sam sada dobrog stanja, zašto bih bio goreg ako se prepustim nekoj kratkotrajnoj avanturi, isto tako strah kod emocionalno svjesnih i inteligentih ljudi nije od onog da će mu nakon nekog iskustva biti loše u životu, dugoročno ili kratkoročno. Nego jedan stepen po kojem takve osobe na konto svog stanja uspjevaju prijevremena shvatiti da će im od neke nove aktivnosti stanje biti isto, ili malo bolje, ili nimalo bolje, gdje se javlja pasivni stav koji slovi da osoba sama sebi kaže:“Zašto bih ja to radio, isto mi je i sa tim, i bez toga“. Treba pustiti sebe kao dovoljno hladnu i dovoljno po potrebi toplu osobu u jedan konačni niz i splet okolnosti, koje ne da će hladiti ili topiti našu duboku umnu ništicu, nego koje će se događati i sami ti doživljaji biti interesantni, gdje ćemo mi biti u poziciji da biramo hoćemo li uopšte uzimati u obzir svoje stanje, i svoje emocije. Gdje će naše stanje biti iza, svih onih doživljaja koji su ispred nas i naših očiju, a sasvim ili imalo nas zadovoljavaju. Mislim to je isto kao da santa leda gleda kako je fula Titanik, ili kao da Sunce gleda kako postepeno i fino topli Zemlju. Hoću reći u momentima kada je naše duševno stanje u zadovoljavajućoj „liniji“ odnosno kada nije loše, onda ti doživljaju ispred nas bi trebali jednostavno da se događaju, a da mi shodno sa našim znanjem i stabilnošću učestvujemo i živimo te doživljaje. Tu je odgovor kratak i jasan, zašto bih ja kao dovoljno emocionalno svjestan izbjegavao doživljaje i iskustva, znajući da oni neće puno značiti-naravno da neće puno značiti da kada osobi koja je na takav način svjesna, samo ogromne stvari, ogromno i znače. Dakle to gledište gdje osoba uspjeva iskontrolirati svoje emocije i svoje stanje, da tu ostaje samo da sa takvom stabilnošću i sigurnošću radimo što nam je volja i da se slobodno prepustimo pozitivnim životnim stvarima, i malim, i velikim. Ko zna možda će neka mala stvar, dati više nego sve velike prethodne, možda ćemo samosvjesno pokrenuti i niz malih i velikih stvari koje će nam značiti, a možda ćemo isprepletano živjeti i kroz nikakve i kroz male, i kroz velike stvari u životu, jednostavno nam je i jedino što je sigurno, da se samo još više prepustimo, svakako smo mnogo prepušteni. Prepustiti se svemu, znači živjeti lagano, samo na pametan način se mora odrediti to „svemu“, valjda svemu ljepom, dobrom i pozitivnom.
Alen Delić