“Opstanak” – omiljena serija iz mog djetinjstva. Obrazovni program u jutarnjim satima, oko deset i trideset. Poslijepodne su bile reprize pa sam mogao pratiti svaku epizodu bez obzira na školske smjene. Biljke i životinje nam je vješto opisivao narator David Bellamy. Uvodio nas je u svijet biologije, zoologije i botanike. “Opstanak”, a kasnije i nastavnici u školi, su mi objašnjavali kako funkcioniše život, a sve to kroz prizmu Darwinove evolucije.
Sve mi je to bilo interesantno i primjenjivo na afričke životinje i prašume Južne Amerike. Učili su me i da smo mi evoluirali ( više nije važno od majmuna ili daždevnjaka), te da je čovjek organizovao sebi društvo u kojem ne mora da ubija da bi opstao. Jači, borbeniji, udružen u čopor – to nisu bile karakteristike na kojima se zasnivao napredak moderne civilizacije. Barem je to tako tumačio obrazovni sistem kojeg sam ja bio dio. Altruizam, jednakost, briga o slabijima i bespomoćnima – to su bile vrijednosti koje su meni bile normalne. Ta načela su bila bliža tom društvu kojeg se sjećam, iz osamdesetih godina prošloga vijeka.
Neoliberalni kapitalizam i demokratija su u moje dvorište doveli Opstanak u pravom smislu te riječi. Šokiran dešavanjima ispod mog prozora u nekim ljudima sam prepoznao baš one životinje iz Opstanka. Udruživali su se u čopore, savladavali slabije i tako se penjali na Darwinovoj ljestvici ka vrhu. Priroda je to dopustila, kako kod životinja tako i kod životinjolikih ljudi.
Jači tlači, razmnožava se, njegovo mladunče nastavlja lozu i DNK, kao kod najjačeg majmuna, I prenosi se dalje. Oni koji se nisu snašli postaju kolateralna šteta. Na toj šteti karijeru prave malo umnije životinje. Mozak homosapijensa je baš čudo prirode. Ne znam da li to ima u životinjskom svijetu da jedan poglavica čopora postaje sve veći i jači što mu je više podanika poginulo u ratu za njegovu ideju.
Ja sada čekam da se Darwin i Opstanak vrate u Afriku i na male ekrane, a da mi postanemo Ljudi. Ako smo to nekad bili, valjda možemo opet.