Književnost je psihologija jednog naroda. Da li je Fortis mogao naslutiti kakve će odjeke u stoljećima koji dolaze imati njegov prijevod Hasanaginice, ne znamo, ali je imao utjecaja i na samog Getea, te postaje baštinom svjetske književnosti.
Književnik Alija Isaković svojim scenarijom za film iz ’83 god., uspijeva oživiti duh jednog vremena. U toj plejadi junaka sa svim osobenostima koje pripadaju junacima, ujedno i jednom patrijarhalnom društvu, iskrsava na pozornicu jedan lik, koji uveliko oblikuje i oslikava, ne tako rijetku psihološku pojavu jednog naroda. Lik majke Hasan-age. Prisjetit ćemo se da u pomenutoj baladi imena žena nisu poznata, čak i sama Hasanaginica se imenuje samo ' nečijom ženom', kao što se majke spominju po ulogama ali ne i po imenima. Jasan je rascjep između 'sojeva' aga i begova. Naime, drama otkriva, ne samo tugu i nemoć jedne žene, kao ni već unaprijed skrojenu sudbinu, nego nam pruža uvid u psihološko stanje svakog lika. Staleži i igranje društvenih uloga su isuviše snažni. Kulturološke razlike (iako oba supružnika pripadaju istom narodu) se vide u monologu age i bega. Ali kad se zanemari 'junačko' odmjeravanje snaga kristališe se najšovinističniji lik među ženama, Hasan-agina majka (Oprostit će mi svi kritičari i književnici, ipak je to moj lični dojam o pomenutoj). Emotivno osakaćena da se empatiše sa snahom, razapinje je u očima vlastitog sina, ne mareći za moguću bol koju oboje osjećaju. Jer, ona je majka, rodila je sebi a i zemlji junaka, posjećuje ga po vrletima i brižno rane vida, ukoliko ona kao majka može, onda može i svaka druga žena. To su njezini aršini, sve što ne ulazi u okvire postavljenih postulata je nedovoljno i pogubno. Ali, nečiji aršini nisu isto što i moji, i obrnuto. Kakvo sjedište takvo i gledište, zar ne!?
U minulim danima, čitajući o amandmanu o porodiljskim naknadama, kao i o javnim istupima 'narodno' izabrane parlamentarke, u kojima svoje stavove o neprihvatanju istog opravdava nerađanjem djece druge parlamentarke, podsjeti me na onu 'puno zujiš a malo meda daješ.'
Prijedlog je da se poblemu sistematski pristupi sa nekim trajnijim i boljim rješenjem, što bi se svakako podržalo da to 'sistematsko' rješavanje ne traje već punih dvadeset godina, i da ta djeca s niskom kratkotrajnom pomoći ne pohađaju fakultete. Deviza koja bi podržala ramišljanje palanke 'nek' je crkla moja krava ali nek' je i tuđa', je davno presušila, suviše je to luksuza za zemlju koja se grca, ne samo za bolji, nego za pristojan život.
Istini na volju, ni jednoj od njih, kao uposlenicama parlamenta, pomenuta naknada neće ništa značajno promijeniti. Međutim, roditelju sa jednim ili petim djetetom će olakšati.
Zaboravlja Hasan-agina majka da ovo svijeta koje vidi ili ne vidi nije mjerljivo njenim aršinima, te da svako 'smjerno' žensko ima i drugi odgoj, običaje, kulturu, imetak pa i zdravstvene prilike. Zaboravlja Hasan-agina majka da bosanska žena ne rađa samo da bi imala 'junačku' djecu na naslijeđenoj zemlji od vardara do triglava. Zaboravlja Hasan-agina majka da četvero ili jedno dijete nije dokaz nečijeg majčinstva. A pogotovo nisu mjerilo za odluke u parlamentu. Zaboravlja Hasan-agina majka da su čuvari na krajiškim granicama davno stavili mandale i ključeve u brave, a djeca ove zemlje sve više čuvaju neke tuđe i strane granice. Sistematski se ne pristupa samo 180 konvertabilnih maraka porodiljske naknade, nego i problemu koji čini našu djecu najboljim izvoznim proizvodom, a Ministarstvo vanjskih poslova najboljim posladavcem. Griješiti je ljudski ali tražiti opravdanje istom je gordost. Kao 'nemajka' za svoje potomstvo bih željela da gledaju u lica punog povjerenja a ne u olupine jednog duha koji se nekoć zvao čovjek. Jer, moji aršini su razuđeni.