Sjedimo tako, razgovaramo, u poznatom okruženju, tamo gdje sam milion puta našla utjehu i podršku kada je nigdje drugdje nisam mogla pronaći. Kada se svijet činio stranim, a ljudi nepristupačnim, pa čak i neprijateljskim. Svaki svoj uspjeh i neuspjeh znala sam da mogu i da hocu podijeliti s njima. Zajedno smo i slavili i tugovali.
Ne znam da li svi ljudi imaju takvo mjesto na svijetu, ali trebali bi i nadam se da imaju. Gdje te znaju u dušu i baš kao takvu prihvataju. Sa svim vrlinama i manama. Naglu. Čangrizavu. Tužnu. Ponekad zajedljivu. Većinom nesigurnu. Na momente kao dijete sretnu. Kada se tuguje neutješnu. A kada se slavi raspjevanu do bola, onu koja kad u pjesmi zatvori oči, ima osjećaj da je svoju dušu prosula na sto, da svi vide, i to joj baš odgovara.
Kad sam polagala ispite, mislila sam, biće ponosni na mene, radovaćemo se zajedno, mama će im sva ponosna javiti, i tako je i bilo. Često su i sami znali kad je koji i zvali da pitaju kako sam prošla i jesam li položila.
U životu se redaju izazovi, smjenjuju dobri i loši dani, a ljudi se mijenjaju, sve to ostavlja trag. Za neke stvari u životu nam je svejedno šta će ko reći, a za neke baš i ne – pogotovo na ovom našem brdovitom Balkanu, gdje smo (htjeli mi to priznati ili ne) odrasli sa onim „šta će reći narod“ i to se tako utkalo u nas da ponekad i ne vidimo da smo pod tim uticajem, nego nesvjesno živimo po nekim aršinima koji su tako duboko ukorijenjeni da imamo osjećaj da su dio nas.
Na to utiče i činjenica da nigdje na svijetu nećete dobiti toliko savjeta od raznoraznih ljudi, pogotovo onih koje niste tražili. Svi sve znaju bolje od vas, i nemate vi tu šta da se opirete i da preispitujete, vaše je samo da poslušate. Na neke savjete ćemo samo odmahnuti rukom, neke nećemo ni saslušati do kraja, a neke ćemo odbiti od sebe kao ping-pong lopticu.
A postoje i oni savjeti i kritike koji jednostavno zabole. Brecnu. Oprže. Učine da se osjećamo podcijenjeno i nekompetentno. Pogotovo kad ih udijeli neko naš, neko od ovih „naših ljudi“ sa početka ove priče. I pogotovo kada se taj savjet ili kritika odnose na nešto još srcu draže i bliže kao što je dijete.
Mnogo puta u životu sam se osjećala nesigurno i nekompetentno, pa čak i u ulozi majke, koja nas transformiše kao ništa drugo u životu. Ali ni na šta na svijetu nisam tako ponosna, baš zato što sam griješila, padala na pod, plakala, rasipala se u hiljadu djelića pa se opet sastavljala, i sve to većinom sama. I ona je moj najveći ponos. Nije savršena, kao što nisam ni ja. Ali je svaki dio njene male ličnosti tako moj i tako nevjerovatan. I na nju ne dam. Nikome.
Prema njoj osjećam takav nevjerovatan zaštitnički instinkt, da bih na jednu pogrešnu riječ skočila i rastrgala. Kao lavica kad brani svoje mladunce od predatora. I svjesna sam da je to prenaglašeno. I da kad baka kaže da je bolje obučem jer su joj ruke hladne, ne misli ništa loše, ali eto, ja čak i to doživim kao napad. Kao svoj lični poraz. Jer dajem cijelu sebe u to. Jer sam posvećena kao niko koga znam, ili mi se bar tako subjektivno čini.
Ali na kraju krajeva, sve u životu se svodi na naš subjektivni doživljaj i ako vidite da me nešto boli i povrijeđuje, nemojte! Jer navikla sam se braniti od svijeta. Ali nisam od vas. Jer nema štitova. Samo suze i bol zbog nekih riječi koje režu dušu. Mogu sama, pa neka i pogriješim, i to je ljudski.