Davno nekad naišla sam na citat Georgea Bernarda Shawa koji kaže da se ne prestanemo igrati zato što ostarimo, nego ostarimo zato što se prestanemo igrati. Iako nikad nisam bila pretjerano razigrano dijete, i reklo bi se da sam se stara rodila, taj mi je citat ostao negdje u dubini mozga kao podsjetnik da umjesto kreme protiv bora ima jedna malo zabavnija solucija za održavanje mladog duha. Igra, ali ne ona virtualna, ne ona daljinska, nego prava, negdje na asfaltu ili na livadi s drugima i u cirliku.
Kao djeca odrastali smo u komšiluku gdje se uvijek igralo vani. Doduše, odrastali smo i u vremenu kad se uvijek igralo vani. Izašli bismo nekada popodne i dok nas glasovi roditelja nisu s balkona potjerali kućama, igrali smo se. Gonje, žmure, zaleđive, nekakvih vještica i boja. Osim tih klasika, znali smo se igrati kvizova koje bismo prethodno smišljali, pa čak i sudnice, sve s pravim slučajevima, u kojima su oni najmlađi koji veze nisu imali šta radimo bili uvijek optuženi, mi iz srednje generacije bili bismo svjedoci, a oni najstariji, naravno, odvjetnici. Igrali smo se i sapunica, po dvorištima kuća onih koji su živjeli u dijaspori pa dolazili samo na nekoliko tjedana, a imali su velike stepenice i terase do kojih smo se mogli uzverati. Sve smo iskorištavali i sve na što smo naišli bila je igračka. Ništa nije bilo nedovoljno dobro.
Družile su se tako generacije od osamdeset i šestog do devedeset i petog godišta, u igri nam je bilo svejedno koji je tko razred, sve dok smo se mogli rasporediti po ulogama. Isto su se kidali laktovi i ogrebavala koljena i kod onih s deset i kod onih sa pet godina. Nismo uvijek svi bili na broju, naravno da su s vremenom ovi rođeni u osamdesetima počeli izlaziti i zamijenili bicikle i romobile nekim drugim zanimacijama, ali dolazili su novi klinci, kojima smo sada mi naređivali da budu optuženi u igri sudnice i trče po vodu u kuću. U tim dvorištima prekoputa groblja uvijek se čula cika, a s balkona naša imena koja su se predvečer protezala zrakom kao poziv kući.
Sad kada živim u gradu uvijek pokušavam pronaći tragove igre oko zgrade. S prozora gledam na igralište na kojem nema neke fensi opreme, ali ima osnovnih stvari – malo pijeska, zidić, dvije ljuljačke i tobogan. I to dvorište ima onu najvažniju star, dječji smijeh i ciku. U ljetnim mjesecima stanari iznesu i stol s klupama pa se u tom malom krugu slave rođendani. Djeca trče okolo, rijetko ih ili nikako vidim s mobitelima, prljaju se u tom pijesku i trče kući po šnitu kruha s paštetom kad ih uhvati glad, baš kao mi u onim davnim danima. Sve to ulazi kroz prozor mog dnevnog boravka i stalno me vuče da se barem malo vratim u svoje djetinjstvo.
Prošli sam tjedan tražila inspiraciju za postere koje ću postaviti u dječjoj sobi. I sjetila sam se Shawovog citata. Doista nisu godine te koje nam postavljaju bore na lice, nego ono o čemu razmišljamo dok ih nižemo. I iako se protiv toga da nas potpuno obuzmu priče o kreditima, stanovima i automobilima borimo društvenim igrama barem jednom tjedno, ne mogu a da se ne zapitam koliko bi zabavno bilo jednu večer sići ispred zgrade, pozvati nekoliko prijatelja i zaigrati žmure. Nasloniti podlaktice na betonski zid zgrade, pokriti oči, brojati do dvadeset i viknuti “Koga prvog, zadnji spašava sve!” A kad se sakrivaš, ćućnuti pored nekog točka od auta, nakon čega ti se po pravilu odmah počne piškiti i trčati da se uspasiš lupanjem dlana u zid.
Mislim da bismo svi to morali pokušati u svojim komšilucima, čisto da vidimo cirličemo se jednako kao i prije dvadesetak godina. Ako nas stare fotografije i neke zaboravljene stvari iz starih soba mogu razgaliti, vjerujem da bi nas onda ovakva neka igra doslovno vratila u mladost. Čak i kad bi poziv s balkona sada išao u obrnutom smjeru, vikao “Mama!” umjesto “Djeco!”, imam osjećaj da bi se svemir nekako lijepo posložio. “We don’t stop playing because we grow old, we grow old because we stop playing,” stajat će kao podsjetnik u najmlađoj sobi našeg stana. Jer nije svaki eliksir mladosti u malim bočicama, nešto ga malo ima i u pješčanicima.