Aprilsko prohladno jutro 1992.godine jedan sasvim običan dan za ljude širom svijeta, ali za nas Brčake, dan koji će promijeniti naše živote. Našu svakodnevnicu, a djeci poput mene oteti djetinstvo, isto onako kako udav svom plijenu otima vazduh. Rano ujutro, osjetila se snažna eksplozija koje se sjećam svakog dana, moji ukućani izašli su napolje, ja sam izašao za njima ne znajući šta se dešava. Pogledao sam u nebo, a ono je imalo neobično strašne boje koje sam poslije tog jutra jedino vidio na filmovima strave i užasa. Komšije u mom naselju bile su zbunjene, niko nije znao šta se zapravo dešava, a onda je neko iz mase rekao, „ljudi ovo je rat“!
Kao malo dijete nisam znao šta je to rat, nisam imao pojma koja zvijer je taj rat, ali kroz sve njegove godine dobro sam ga upoznao i osjetio na svojoj koži. Tog jutra, otišli smo iz svoje kuće, a ja i dalje nisam imao pojma zašto uopšte idemo, ni gdje idemo, niti koliko ostajemo! Prvi puta osjetio sam neki strah, obuzeo me nekakav čudan osjećaj kad smo prolazili pored Savskog mosta, ugledavši masu ljudi koja se okupila, zaklanjajući svojim tijelima velike količine krvi na ulicama ispred mosta. Neko u autu je rekao, „most je porušen, svi ljudi koji su se tu zatekli su poginuli“! Vidjevši te prizore znao sam, da se sprema nešto ružno, da je rat nekakva strašna babaroga koja je došla sve da pokvari!
Kroz sve te godine rata, svaki da sam otkrivao koliko je taj rat ružna stvar, koliko su ljudi loši i koliko zla mogu nanijeti, a godinama se živjelo. Jelo. Slavilo, sve dok nije došla ta babaroga, rat! Bježeći od kandži rata, put nas je odveo daleko od kuće! U Tuzli smo proveli izvjesno vrijeme, a umjesto da se igram na sokaku svog naselja, da vozam biciklo koje su mi roditelji kupili, ja sam se seljakao od smještaja do smještaja! U to vrijeme čokolada je bila kao dobitak na lotu. Imali smo jednu loptu u kvartu gdje smo živili i svaki puta kad bi se poderala, mi bi je sašili, zakrpili jer drugu nismo imali. Taj rat, oteo mi je puno, uzeo najvažniju stvar svakog djeteta, oca, ali ne krivim tu babarogu, taj rat, krivim one koji su napravili tu babarogu i dali joj moć da podivlja…
I zato ću na kraju kazati, da su mnogi moji vršnjaci izgubili puno u tom ratu, ali su dobili jednu vrlo bitnu stvar, odrasli su u duhu ljudskosti, bez mobitela, interneta i ostalih stvari koje današnjoj omladini kradu djetinstvo dok se prave stvari, prave vrijednosti djetinstva zapostavljaju, a kad jednom prođu nikad se ne mogu vratiti!