Uskoro ću morati da ubijem u sebi želju da pomognem ovoj jadnoj zemlji da bih mogla jesti i ne nastavljati tradiciju neimaštine.
Skoro sam navršila osamnaest godina i trenutno pohađam četvrti razred srednje škole. Pitanja o fakultetu i mom budućem životu nisu rijetkost. Šta, kako i najvažnije gdje ćeš da studiraš?
Većinu mog života željela sam da odem odavde. Mrzila sam sve što me asocira s ovim područjem, s ovim ljudima, s ovom seljačkom, necivilizovanom kulturom. Sanjala sam o velikim evropskim gradovima koji su mirni, gdje ljudi ne prave velike svadbe, ne pucaju u zrak, ne trube, ne pjevaju turbofolk i ne diskriminišu ljude na osnovu osobina koje ljudi ne mogu promijeniti.
Moju kulturu sam otpisala kao inherentno šoviništičku, needukovanu i sve u svemu gadnu, kulturu u kojoj osoba sa „bar malo mozga“ ne može živjeti.
Uvijek me je zanimala društvena pravda, neki bi rekli „ispravljanje krivih Drini“. Nepravda me je jako frustrirala bilo gdje u svijetu: kako su crnci tretirani u Americi koja treba da bude svjetska sila, homoseksulaci u Rusiji itd. Htjela sam nešto da promijenim po tom pitanju, da učestvujem u promijeni na bolje…ali negdje vani.
Ni palo mi na pamet nije koliko nepravde i diskriminacije ima u sopstvenog državi koje niko nije voljan da riješi, a ko jeste bude ubijen, ušutkan ili slomljen. I aktivista je lakše biti vani nego ovdje.
Mržnju prema „svom“ sam držala sve do drugog srednje. Određeni ljudi su mi otvorili oči mogućnosti da to što želim da radim, radim ovdje. Od tada sam polako krenula da razmišljam o našoj kulturi ne kao seljačkoj, nego bogatoj. Istorija nam je istorija hajduka, vojnika, partizana i prkosnih boraca koji trpe najgore torture i po pola vijeka, ali tlačitelja uvijek zbace. Ljudi smo hrabri, jaki, humoristični, volimo onoliko intenzivno koliko i mrzimo, ali bar nismo bezlični i mrtvi.
Moja novonađena ljubav za svoje je naravno smanjila moju ljubav za vani. Ti Evropljani za koje sam nekad mislila da su civilizovani, pošteni i vrijedniji od mojih, sada su mi više kao bezlični, beživotni mamlazi koji poštuju kulturu i bonton kao Bibliju toliko da ni ne pjevaju na koncertima. Odjednom nisam htjela više da živim tamo, nisam htjela da živim tako.
Željela sam da ostanem ovdje (eventualno da studiram vani) i da svoju želju za promjenom realizujem ovdje. Našla sam svoj novi cilj, žar koja nikada ne jenjava. Ali nije bilo dugo prije nego što su ljudi krenuli da osuđuju moje ciljeve.
„Ništa ti ovdje ne možeš. Ovdje su ljudi zatrovani.“
„Idi ti, mala, vani. Čim osjetiš euro na dlanu, neće ti biti ni do promjene, ni do Balkana.“
„I ja sam bio jednom kao ti, ali…“
Ovi stavovi su me ljutili, ali nisu me puno obeshrabrivali. Mislila sam da su ti ljudi samo izgubili nadu ili da su kukavice ili da su im bitnije pare nego da nešto pokušaju. Nisam se dala obeshrabriti tim što je svaki političar korumpiran ili tim što je sistem toliko slojevit da niko ne zna odakle bi ga krenuo mijenjati. Vjerovala sam u ove ljude, vjerovala sam u njihovu moć da se opiru i da ne budu posrednici u fašištičkom režimu.
I tu sam pogriješila.
U zadnjim danima decembra prošle godine sam se uvjerila u nešto što nisam htjela, u nešto što su mi neki pokušavali reći već mjesecima. Moji ljudi, puni prkosa i hrabrosti, staju na stranu zlikovaca, nepravde, diktature. Ljudi koji su mi bliski, ljudi s kojim sam krvno vezana.
Rekla sam da ljudi koji pokušavaju nešto ovdje promijeniti su ili ubijeni, ušutkani ili slomljeni. Ja sam na putu da budem slomljena. Svjedok sam tom lomu i kod drugih ljudi. Vidjela sam kako im se snovi slamaju,kako odustaju i htjela sam svim srcem da ne završim tako. Ali izgleda da ono što me muči je u drugima davno umrlo. Ta žar se kod svih već odavno ugasila, a jedna osoba ne može da sprovede promjenu.
Slomila me činjenica da ljudi za koje želim da se borim neće podržati moju borbu za njih. Zvaće me stranim plaćenim agentnom, idiotom, mladim radikalom koji ruši državu, jer je lakše razumijeti nacionalizam nego činjenicu da nešto nije u redu sa ovom državom. Slomilo me to što sam vidjela kako se moji istomišljenici slamaju i odustaju. Kažu mi kako im je žao, ali da je i meni bolje da razmišljam o nečemu drugom.
Ja ne vidim poentu u mojoj borbi za progres i promjenu ako ta borba nije ovdje. Kako da se brinem o američkim problemima kada u mojoj zemlji vladaju gori i meni potresniji? Kako ću da podnesem da stanje koje se svakim danom pogoršava ovdje gledam preko fejsbuka ili televizije negdje u Austriji?
Ne krivim mlade koji odavde odlaze, jer svako malo žara koje su možda i imali se lako ugasi. Mladi ljudi ne „gledaju samo svoju guzicu“, mladi ljudi nemaju nade jer im je isprani mozgovi, nacionalisti i korumpirani političari ubijaju od trenutka kada počnu pričati. Promjena i ljudi koji je podržavaju ovdje nisu podržani, ovdje su omalovažavani i trivijalizovani. Ne postoji podloga na kojoj će mladi politički aktivni ljudi da rastu.
Ja sam izgubljena i zbunjena. Završavam srednju školu za tri mjeseca, a ne znam ni šta ni kako. Čujem svoje vršnjake kako pričaju o svojim planovima, svi su otprilike već odlučili svoj put. Ja sam imala svoj put, ali stav mog naroda, stav meni bliskih ljudi mi je taj put poremetio. Svi su odustali, pa što ne bih i ja?