Vjerujem,da svakom radoznalom oku – prilikom odlaska do KBC Banja Luka,na Paprikovcu (ili u povratku) –pažnju privuče zapušteni voćnjak bivše ,,Ekonomije“, na Laušu. Dok ovo pišem, još uvijek to nazivamo –voćnjak, a do kada će to biti – kao u onoj priči o Đekni – ne zna se. Radničke ruke su za vrijeme ,,transparentne transformacije vlasništva”, definitivno otjerane od ovog, do rata u BiH , društveno korisnog i profitabilnog posla, uzgoja voća i povrća i prodaje voćnih produkata, pod okriljem Z.Z. ,,Agropromet“. Istovremeno,na ovaj zemljišni komples, bacili su oko lokalni tajkuni, pa su tako procurile i ,,regulaciono-planske” priče o banjalučkom Dedinju.Naravno, priroda je najbujnija, tamo gdje u nju čovjek ,,ne gura nos“, pa veeze ,plete i prepliće svoja pejzažna djela. I, cijelo ovo brdo, koje se od Paprikovca obara ka Laušu i Crkvenoj – površine oko 2,5 ha, okrenuto ka jugu – obasjava suncem, zalijeva kišama i pomaže preživljavanju brojnim stablima jabuka. Koja s jeseni ,kao svjetlaci u noći, iz gušture zasijaju svojim ,,stidljivim“ plodovima ,crvenkaste boje. Kako to najoriginalnija umjetnica –majka priroda- umije, stabla jabuka su okićena i brojnim plodovima divljeg rastinja,ponajviše ,,loza penjačica'. Ovaj i ovakav ambijent predstavlja pravi raj za gnijezdenje ptica, nisku zalutalu divljač, a najviše za gmizavce miševe i zmije,koje stanari obližnjih kuća, nerijetko zatječu u svojim dvorištima. Doduše, neki entuzijasti iz tih kuća beru jabuke, koliko- toliko zdravog izgleda iz voćnjaka, pa od njih svojeručno proizvode jabukovo sirće, dok oni drugi –ljubitelji kapljice – od njih ,,destilišu“ rakiju jabukovaču, sa tradicionalnim nazivom – ,,brlja”.
A,kako i kada se ,,Ekonomija“ i voćnjak ,,utaboriše“, baš u ovom dijelu B.Luke i njenog naselja Lauš?
Puštanjem u pogon (1923.g.) Termoelektrane ,,Lauš” (koja je, zajedno sa hidrocentralom ,,Trapisti“, strujom opskrbljivala B.Luku ), pepeo od izgrorjelog uglja , kao i njegovi ostaci su – u početku – odlagani u njenoj neposrednoj okolini, da bi nešto kasnije , za odlagalište odabran 100-tinjak metara udaljen, blago brežuljkasti teren duž lijeve obale riječice Crkvena. Na ovu deponiju je pristizalo smeće i kojekakav otpad , koje su tadašnji komunalci dovozili iz centra u ovaj, tada prigradski dio B.Luke. Ipak, vodilo se računa o tome da se odlagalište-deponija ne približi samonikloj šumi ,,Gajgerov gaj“, čiji manji ,,preživjeli“ dio (iznad napuštenih objekata ,,Ekonomije”) , još uvijek prkosi svima i krošnjama visokih stabala – kao jedina takva šuma, na Laušu – štrči između načičkanih okolnih kuća i voćnjaka. Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije ,,Gajgerov gaj” je bio omiljeno izletište gradske gospode i njihovih zašeširenih dama, kao i pogodno mjesto za lov niske divljači, ponajviše –zečeva. Elem, ne dugo nakon oslobađanja B.Luke od fašizma, 1946,47. godine, komunistička vlast je odlučila da ovu deponiju i njenu okolinu privede korisnoj namjeni. Pa, su tako Srbi,Hrvati,Muslimani i drugi – koji su bili ,,zavedeni komunističkom ideologijom“, krenuli zajedno u kultivisanje ovog prostora, a zatim i organizovanje poljoprivredne proizvodnje u vidu – zadrugarstva. Svakako, ti ,,zločesti komunisti” su angažovali poljoprivredne stručnjake , po čijim preporukama o nadzorom – nakon uređivanja zemljišta i oblikovanja kosine brda – na 2,5 ha je zasađeno voće, sa domaćim sortama šljiva,jabuka i krušaka. 60-tih godina, voćnjak ,,Ekonomije” je upotpunjen (po obodu) sa sadnicama breskve. Zvali su to – poljoprivredno dobro, ili Zadruga, a kasnije -sada upokojeni (?!)-,,Agropromet“. Na ,,Ekonomiji” je organizovana i rasadnička proizvodnja povrća, pa su lauške domaćice , direktno iz ,,toplih leja“, mogle kupiti i u bašte zasaditi kvalitetni rasad paradajza ,,jabučara“ i paprike ,,babura“. Takođe ,,komunistički zlotvori” su, na ,,Ekonomiju“ dovodili , na praktičnu nastavu učenike banjalučke Poljoprivredne škole, gdje su brojni na ovom mjestu ,,pekli i zanat ispekli“, pa postali vrsni poljoprivredni stručnjaci-voćari, čija iskustva – u vidu savjetničkih usluga – danas, koristi novokomponovana tranzicijska buržoazija.
U tim, 60-tim godinama na Laušu su preovladavale njive sa kukuruzištima , voćnjacima (pretežno šljivama ,,bjelicama“), dok su kuće u najvećem broju (iz)građene duž makadamske Rudarske ulice. Najveća koncentracija stanovištva, bila je u barakama i čvrstim objektima napravljenim za potrebe radnika, prvo – rudnika ,a kasnije –termoelektrane ,,Lauš“, tzv. Kolonijama. U nekim od tih objekata, svoje prve korake su naučili i neki od politički angažovani ljudi , u B.Luci, koji o tome nisu previše voljni –govoriti. Pa su, piscu ovih ,,redaka”, autoru dokumentarca o Laušu, obećali učešće u filmu, a tokom snimanja bili ,,poslovno prezauzeti“! Njima ,,starosjediocima”, 60-tih pa nadalje, u komšiluk masovno pristižu – zapošljavanjem u ,,R.Čajavec“ i druga banjalučka proizvodna preduzeća – ,,naivni srpski seljaci zaslijepljeni komunističkom ideologijom“. I, lauška kukuruzišta ,,nagrđuju” sa manjim drvenim i zidanim objektima – ,,šupama“, iz kojih su vremenom ,,izrasle“ kuće.Jednako,kako je starosjedioce nerviralo pristizanje ,,seljaka“, iz obližnjih okonih sela,u komšiluk, tako su i ovi , prezirali ,,domoroce“. Istina, brojni od ovih , što u grad ,,šljegoše”, vremenom prihvatiše navike i (ne)pisana pravila gradskog života, ali 90-tih Laušom se zaoriše stihovi ,, …dođe vrijeme sve se preokrene…”!
Lauška ,,starosjedelačka” mlađarija je,tokom ljeta i školskog raspusta, po vascijeli dan ,,cunjanjem“ po Laušu, igranjem lopte po livadama i nezasijanim njivama, hvatanjem štiglica ( ,,na melu“), kao i ,,čašćavanjem” legendarnom lauškom ciglom, onih (njima nepoznatih-frajera), koji bi, u pratnji neke lauške cure,prešli most ,kod ,,Sintetika”, provodila dane i tek , kasno u noć, odlazila na spavanje.Ali, noćne ,,posjete” Ekonomiji , za vrijeme zrenja i branja bresaka (koje su u odnosu na postojeće ,,šantelije“ pravo oličenje slasti i ljepote), predstavljale su – za ,,raju“ poseban i neodoljiv izazov. Jer, dio voćnjaka sa breskvama je bio ograđen bodljikavom žicom, a čuvar Veljko (štrkljasto mršavi, četrdestotogodišnjak , ,,rashodovani četnik“), danonoćno se nije odvajao od puške ,,duplice“. Pa, se tako među ovim obožavaocima krupnih, sočnih bresaka naveliko pričalo, kako Veljko ima specijalno napunjene metke sa krupnom solju, koji ,,ne mogu nikoga ubiti,ali – koga pogode u glavu – može oslijepiti“! Ipak, nerazdvojno društvance: Bosiljko ,,Ćos”, Miki ,,Guza”, Boris ,,Šmokljan”, Nevenko ,,Belmondo“ , Boro ,,Grljo“i Mane ,,Troušnjak“, tokom dnevnih igranja ,,rauba i ajncare“ (u dubokoj hladovini Pinterove kruške) su razrađivali strategiju pronalaska najpogodnijeg mjesta za provlačenenje kroz žičanu ogradu (ili njeno preskakanje), branje najzrelijih bresaka i njihiv dotur do ,,skladišta“. A, onda, nakon ,,taktički besprekorno osmišljene i vrhunski uspješno izvedene akcije“, do kasno u noć ,častili se, djevojke lauške privlačili u društvo, pjevali (na čelu sa vođom ,,hora“, grlatim ,,Grljom“), sve dok se neko iz obližnjih kuća ne dosjeti, pa dovikne: – Eno milicije, ide od mosta…! Dok se većina u društvancetu zadovoljavala sa ukradenom (u skinutoj majici ili košulji) količinom bresaka, Mane ,,Troušnjak“ je skontao način, kako ,,raju“ ukradenim breskvama počastiti, ali i koji dinar staviti u džep. Pa je, tokom samozatajenih radoznalih (jel te ?!) obilazaka skladišta ,,Ekonomije”, sa gajbama svježe ubranih bresaka (koje su, povremeno bile dostupne , u slobodnoj prodaji ispred ulaznih vrata skladišta), zapazio kako radnici nakon završetka dnevnog branja, istresaju iz vojničkih ruksaka breskve, a zatim iste ostavljaju- odlažu , pod nastešnicu, uz zid skladišta. Tokom noći, dok je Veljko obilazio breskvik, ,,Troušnjak” je neopažne ,,pozajmljivao“ ruksak, pa nakon punjenja rumenim,sočnim breskvama na leđima pogrbljeno odnosio u svoj ,,kućni sef”. A, pazarnim danom, zarusakljen biciklom odvozio na Stočnu pijacu i prodavao. Kako su brojne porodice imale olinjale vojničke ruksake i u njima nosile sve i svašta, na Manu i njegovu drndavu vožnju – na starom ,,Partizanovom“ biciklu – po makadamskoj Rudarskoj, nije se obraćala nikakva pažnja. Pogotovo, što je samozatajeni ,,biznismen” o tome, u hvalisavom društvu – ćutao. Ali, ne lezi vraže! ,,Troušnjaku” je bilo mrsko vraćati ,,pozajmljeni pribor za rad”, pa su radnici-berači bresaka primjetili smanjenje broja ruksaka. Nakon međusobnih sumnjičavih pogleda, obratili su se Veljku da ,,raščisti situaciju“, koji odluči da u blizini odlagališta ruksaka napravi zasjedu. Topla, vedra ljetna noć i mjesečinom obasjani voćnjak, sasvim po ukusu za Manin pohod na breskve, ali – isto tako – i za Veljkovo hvatanje na djelu kradljivca ruksaka. Sakriven ispod – do zemlje plodovima oborenih grana – breskve i dovoljne udaljenosti od priručnog odlagališta obješenih ruksaka, strpljivo – sa ,,duplicom“ u rukama – Veljko je vrebao i uspješno dohakao kradljivcu.Dok je ,,Troušnjak“ nonšalantno uzimao ruksak , Veljko je bio prvo – zbunjen, a onda mu se aktivirao osvetnički ,,čip“. Prepoznao je ,,malog Dragoslavovog“, sina njegovog komšije, sa kojim je poodavno u zavađi, jer ga ovaj neprestano olajava i proglašava ludim. Pa, sačekao da se ,,mali zaruksali” sa nabranim breskvama ,zaskočio ga i pod prijetnjom puškom, prestrašenog Manu sproveo do nastrešnice sa ogromnim praznim , drvenim kacama, u jednu od njih spustio lotre,pa mu naredio silazak – sa plijenom na leđima- do dna kace. A, odmah zatim, uputio se kući, na pauzu za večeru. Usput, onako u prolazu, usnulog Dragoslava upita:- Đe ti je Mane?! Kao što je i očekivao odgovor je dobio zalupljenim vratima ispred nosa i ljutitim:- Pitaj se ti za svoju djecu,luđače ! Elem, kako je noć odmicala , a od Mane ni traga ni glasa uplašena majka Milica u neko doba, probudi ,,čoeka“ da idu tražiti sina. Jer ,, morebit da ga je Veljko ubio!” Buđenje komšija i raspitivanje za Manu, ostavili su za kasnije i zbog sumnjivog Veljkovog raspitivanja za ,,malog“, uputili se ka ,,Ekonomiji“ da ga tamo potraže. Prilaskom krugu upravnog i dijela ,,Ekonomije”, na sve glasnije pozive -,,Maanee (!), odgovarali su jedino psi iz dvorišta obližnjih kuća. Međutim, iz skladišta sa kacama – na glasne Milicine pozive – stiže plačljiv glas:- Evo me u kacii, mamaaa ! Dok je Dragoslav ,,častio” sina- Šta ćeš u kaci,jebem si sunce (!),unezvjerena Milica je ugledala lotre, spustila ih do dna kace, da se Mane dokopa slobode. U to vrijeme Veljko, zamaskiran ispod bujne breskvine krošnje, kuje plan odbrane. Namjesto odlaska kući, sačekuje – sve do 10. sati- upravnika ,,Ekonomije”, vremešnog partizanskog borca Nikolu i raportira:- Stanje uredno! Naravno, svjestan da je uradio nešto zbog čega bi mogao fasovati otkaz i ko zna šta još, ipak je napravio dobru procjenu. Dragoslav i Milica su ,,zabravili” bruku i pronalazak Mane na dnu kace i strogo mu zabranili prilazak ,,Ekonomiji“. Ali, ko zna i kako ,,Troušnjakov izlet” je procurio u javnost i njegovo društvance. Skloni svakovrsnim zajebancijama, svog druga su ,,ustihovili’:
Troušnjaku na dnu kace , pune gaće
Sa breskvama ne zna šta će.
Ja idem kući, kod mame i ćaće
A, naš Mane , do dna kace.
… … …