Sanjam noćas, budim se. Jutro. Obično. Jednom rukom se hvatam za džezvu, drugom za glavu. Na satu pola sedam i mislim sada ću u potpunoj tišini da odćejfim i kafu, i cigaru.
Nekoliko, vezno.
Neće me niko jutros zajebat'.
Proguram pogled kroz zamagljen prozor dok voda lagano poskakuje sa dna džezve, zasvijetli pokoja kockica na mračnim pročeljima zgrada. Odahnem. Dovoljno je rano za sve telefonske pozive, notifikacije, alarme i uzbune, vandredne i izvanredne vijesti, posljednje pozdrave i čestitke…
Taman!
I kafa ljepše miriše dok svi još spavaju. Volim da uživam u takvoj tišini i samoći. To je moj luksuz. Što dalje od ljudi i ludila. U snu i na javi.
I sve ću sada da naguram u taj svečani trenutak, kafu i mekano jastuče, da nakon godinu dana i ja isprobam veliki tabure za koji dadoh pare, a po njemu se valja moj pas. Lijepo je ispružiti noge, piti kafu i brojati kvadratiće na kariranoj plavoj pidžami dok se planeta okreće u mom neznanju.
Na neviđeno osjetim kako se pomjeraju oblaci gore iznad grada, dok vrane završavaju svoj ples bez aplauza na zahrđalim antenama okolnih krovova. Trenutak stvoren za sva čuda svijeta, dok se na plafonu smjenjuju boje jutra.
I odluči moje ludilo da se konektuje sa stvarnošću.
Sa ekrana vrišti vijest da je danas smak svijeta!
Baš kada sam sve tempirala za dušu.
I shvatam u trenutku da je istina, ta vandredno izvanredna vijest. Kraj je svega, danas je kraj svih naših ludila. Danas! Sutra nema ni nas, ni tog sutra. Dok svi spavaju. Spavaju i ko zna šta sanjaju.. Trčim i tražim telefon, listam imenik u panici koga da nazovem, da budem glasnik loših vijesti i posljednjeg volim te… do kraja svijeta.
Otvaram prozor. Bez razlike od jučer, blagi sumrak, ništa strašno. Ne podrhtava ni tlo, ni nebo. Možda je to sve još samo jedna lažna uzbuna, tješim se. A nije, znam. Lažem sebe. Uhvatim se čvrsto za štok prozora, držaću se jako i vidjeću sve. Razgoropadiće se moja radoznalost da bude jača od straha.
Posljednja misao mi protutnji glavom. Kada prođe sve, nakon kraja, ko će to da zapiše?
Čujem samo strašan tresak. Otvorim oči. Više ne sanjam. Budna sam. Vjetar je zalupio prozor.
Vjetar je zaustavio smak svijeta.
Jednom rukom se hvatam za glavu, drugom za otkucaje srca.
Jutro. Ne tako obično. Na satu pola sedam, poslije noći u kojoj se desio smak, bez posljednjeg volim te… i nakon kraja svijeta.
Ništa strašno, samo još jedna vandredna vijest.