Svake druge godine na ovim prostorima se obavljaju izbori, koji bi, pri normalnoj političkoj strukturi i dobroj demokratiji, trebali bili neizvjesni. Međutim, loša politička i ekonomska situacija, kombinovana sa postojećim psihološkim karakteristikama ličnosti političara i glasača, stvaraju, i te kako, predvidljivu situaciju. Vlast vlada neograničeno i po političkoj (i svakoj drugoj) moći i po vremenu. Intenzivne strasti koje ovakva politička stanja i pitanja izazivaju i upadljive suprotnosti između političkih vrijednosti i uvjerenja različitih političkih subjekata, čine da je sasvim prirodno i sa psihološkog stanovišta skrenu pažnju na njihovo političko ponašanje.
Jednom je Šekspir rekao: “Mi znamo šta smo, ali ne znamo šta možemo biti”. Tako isto, mi znamo da smo u očajnoj političkoj, ekonomskoj i demografskoj situaciji, ali ne znamo kako da iz nje izađemo. Izbori se redovno ponavljaju a rezultati, u pogledu kvaliteta života, ostaju isti ili se pogoršavaju. Jedan od problem (drugi npr. populizam političara) je što se (kao glasači) ne koncentrišemo na ograničenja, na neuspjehe, na pogrešan pristup stvarima, i rijetko razmišljamo šta bismo mogli biti? Problem je u tome što smo uslovljeni lažnim konceptima, vrijednostima i mišljenjima, koja nas sprečavaju u shvatanju koliko smo uistinu slobodni, vrijedni i perspektivni. Nisu nam to učinili porodica, preduzeće, politika, država ili društvo. Mi smo to učinili sami sebi dopuštajući drugima da kontrolišu i upravljaju našim životima. Ovih ograničenja možemo se osloboditi samo do onog stepena do kog možemo sebi priznati svoju političku i građansku važnost i odgovornost.
U većini životnih situacija, između više mogućnosti, možemo birati što ćemo učiniti, a kada izaberemo, onda preuzimamo odgovornost za svoj izbor. Dakle, riječ izbor (izbori) objašnjava proces preuzimanja odgovornosti. Ovakvo shvatanje lične odgovornosti (odgovornosti za lični izbor, i samih prema sebi) suprotno je uobičajenom mišljenju da moramo biti odgovorni (samo) drugim ljudima, a isto tako drugi ljudi odgovorni prema (samo) nama. Jedan od glavnih zahtjeva za kvalitetnu promjenu i zadovoljnu ličnost, prije svega drugog, je njeno ispunjavanje vlastitih potreba. Ovo se naizgled čini sebičnim, ali podsjetimo se da ćemo najbolje pomoći našim porodicama, prijateljima, saradnicima, zajednici itd. tek onda kada smo učinili sve da iz sebe izvučemo ono najbolje. Ovaj problem odgovornosti prema sebi i prema drugome najbolje je odredio Isus Hrist prije gotovo dvije hiljade godina u svojoj poznatoj Propovijedi na gori. “Sve, dakle, šta želite da ljudi čine vama, tako činite i vi njima” (Matej 7:12).
Preuzimanje odgovornosti za svoj izbor (lična odgovornost) nije nimalo jednostavan proces. Lako je preuzeti odgovornost za naše uspjehe i dobra djela, ali je to teško učiniti za naše neuspjehe i loša djela. Za drugi slučaj (neuspjeha i loših djela) je puno lakše tražiti krivca negdje drugo, u nekom drugom, u nepovoljnim okolnostima ili bilo čemu što nas može osloboditi vlastite odgovornosti.
Jesmo li uvijek odgovorni za svoje izbore? Odgovor je “da”, ali uz određena ograničenja:
1. Potreba da se čine izbori javlja se i onda kada ljudi svojim fizičkim i psihičkim mogućnostima nisu dovoljno zreli da bi mogli dobro odlučivati za sebe (maloljetni, hendikepirani, i dr.).
2. Lična odgovornost ili odgovornost za lični izbor se uči. Ako neko nije u svojoj okolini imao model takvog ponašanja, nije ni mogao usvojiti takav stav prema odgovornosti ni naučiti kako činiti dobr izbor.
3. U našoj okolini je mnogo specifičnih faktora, koji djeluju protiv preuzimanja lične odgovornosti npr.: opšte siromaštvo, opšta nezaposlenost, svaki oblik diskriminacije (nacionalna, polna i dr.), loše obrazovanje. Međutim, iako ovi specifični faktori otežavaju naše mogućnosti izbora, ipak mi možemo činiti izbore za svoj život unutar postojećih ograničenja.
Kad jednom prihvatimo ličnu odgovornost za svoje ponašanje (kao političari ili glasači), to nas na neki način oslobađa da se usmjerimo na svoje mogućnosti i na to kako da budemo što efikasniji. To znači da više ne tražimo krivca, ali ni da mi stalno preuzimamo krivicu na sebe. Treba se usmjeriti na sadašnje i buduće ponašanje, a ne stalno isticati što je u prošlosti loše učinjeno ili tražiti opravdanja za svoje postupke.
Šta nam istraživanja govore o psihologiji u politici? To da, ipak, ima dosta posla na poljima: (1) ispitivanja osobina ličnosti političara, (2) psihologije glasanja, pa čak i (3) različite poglede na moral koji imaju različiti politički konkurenti (stranke, pozicija i opozicija).
