Sjećam se dobro jedne zgode iz svog djetinjstva. Zapravo, moglo bi se reći da to uopće nije zgoda iz MOG djetinjstva jer sam ja puki posmatrač svega što ću ispričati. To je zgoda iz djetinjstva moje sestre koja je bila najveselije i najrazigranije dijete koje poznajem. Zato su se valjda te zgode događale njoj, a ja sam ih posmatrala i bilježila u memoriju svoje glave, stajavši pored nje, na stepenicama uz ogradu, ili negdje sa strane.
Sa sela su, nekada početkom jedne jeseni, donijeli u Mostar u naše dvorište s parkiranim automobilima uz glavnu cestu pijevca Rajka. Bio je to pravi pravcati pijevac, veliki, sa svime što pijevca čini i što smo moja sestra i ja do tada viđale samo na crtićima i u slikovnicama. Naše su obje bake živjele u gradu, jedna dva kata ispod nas, a druga deset minuta autom na trećem katu zgrade. Mi nikada nismo odlazile na selo kao većina druge djece i nikada nismo baš bile u doticaju s domaćim životinjama. Zato je pijevac Rajko izazvao veliko oduševljenje kad se uselio ispod šljive u našem dvorištu.
Jesen i njezini počeci u Mostaru takvi su da svako jutro gotovo bos možeš hodati po asfaltu, tako smo sestra i ja svakog jutra po buđenju trčale niza stepenice da vidimo gdje je Rajko, šta radi i da mu damo malo vode. To je bila neka lijepa jutarnja rutina, provjeravale smo ga i kofol se brinule za njega jer nam je životinja u kući, ili oko nje, bila hit. Niti u jednom trenutku nismo pomislile kako bi zabavno bilo Rajka šutnuti, očerupati mu perje ili ga zveknuti kamenom u glavu. Naravno, sve te stvari zvučale bi nam baš bolesno.
Imale smo kasnije u životu dva kućna ljubimca, dva mačka. Život pored glavne ceste nije ih pomazio, obojica su stradala od auta i izazvala salve tuge u našoj obitelji i našim srcima. Voljeli smo ih obojicu kao članove obitelji, i sad dok ovo pišem stegne mi se grlo kad se sjetim i jednog i drugog jutra u kojima sam saznala da su poginuli. I upravo je ljubav prema njima usadila u nas nekakvu dugotrajnu i vječnu tendenciju da pored svake mace, pored svakog psa, pa čak i pored svake ptičice koju vidimo usput u životu stanemo i obratimo se onim, za mnoge ljude iritantnim, bebećim glasom. Kad bismo vidjele ježa ispred škole sigurna sam da bismo i s njim našle zajednički jezik, nešto bismo mu protepale, možda i istražile kako ga uzeti da se ne ubodemo. Apsolutno sam i nepobitno sigurna da ga ni u ludilu ne bismo šutale dok ne ugine, jer i sama pomisao na tu scenu izvrće mi želudac do povraćanja, ma ne mogu ni reći kao da zamišljam šutanje čovjeka, jer mnogi su oko nas hodajući gmazovi to zaslužili, a mali ježić ničim nije mogao.
Nisam ni čitala vijest o tome kako su neka djeca ispred škole toliko mučila jadnu, malu životinju koja je na kraju uginula. Vidjela sam samo naslove i to je bilo dovoljno da se u meni razvežu čvorovi tuge koju sam osjetila za svaku svoju životinju koja više nije živa. I bojim se da stvari sve manje imaju veze s tim odlaze li djeca na selo i druže li se sa životinjama, bojim se da je veća istina da se djeca ne druže dovoljno s pravim ljudima. Negdje se valjda mora vidjeti i naučiti da su životinje isto živa bića, da je gaženje po njima do iskrvavljenja isto ubojstvo, osobito ako se to radi iz bijesa, dosade ili nekog frajerluka. Za nekoliko godina ta će se ista djeca obrušiti jedan na drugog i pošutati se do krvi ispred škole. To će svima biti užasno, a zaboravit ćemo se sjetiti da je počelo u nižim razredima osnovne, mučenjem životinja. Jer i tako se, nažalost, odrasta.
Kad je jesen već okasnila, u čarapama i tenisicama sišle smo male sestra i ja u dvorište, a Rajka nigdje nije bilo. Ni u garaži, ni ispod šljive, ni na travi. Nigdje ga pa nigdje, nije nam bilo jasno, gdje je pijevac mogao pobjeći. Naučit ćemo kasnije da se pijevci, eto, ne drže tek tako u dvorištu gdje se parkiraju automobili i da je taj poklon sa sela ipak bio za šerpu, a ne dvije djevojčice.
Kad sam vidjela naslove o jadnoj izmučenoj životinji sjetila sam se jedne zgode iz djetinjstva svoje sestre i sebe kao posmatrača, u kojoj sjedim za stolom zajedno s njom, a iz šerpe paljačom do tanjura putuje domaća kokošja juha. Dok gledam sliku malenog ježića, napola odsječenu da bi me namamila da kliknem na naslov, sjećam se kitnjastih kikica od plave kose malene djevojčice koja gura od sebe tanjur i govori – “Ja neću juhu od Rajka!”
Odgajajte djecu da su životinje živa bića, a ne kamenja koja se šutaju. Razmislite malo kako im svi tepamo – mišu mali, mače moje, pilić moj, mamina bubamara, tatin sokol, tetkin medo, bakina pčelica, dedin ptić. Pa ne bismo željeli da naši mali ježići jednog dana raskrvave ijedno od tih umiljatih malih bića, niti da netko raskrvavi njih, zar ne?