„Promocija buduće knjige mladog pisca“, vele plakati polijepljeni po gradu na svaki grm, koji se iole može nazvati drvetom. Velikim slovima, ukrašeno piščevom slikom, napisano je ime „Sofra Knjižanović“. Ispod imena piše gore pomenuto, također velikim slovima, a sitnim ispod stoji „Književna večer koju će, pored piščevih stihova, ukrasiti i pjesma našeg dragog pjevača…“
„Eto ga, ko sok od aronije“, pomislih. Čitaj sitno napisano jer to je ono najvažnije, a zašto, pokušat ću da opišem u narednim recima. Nisam, naime, čovjek koji obožava promocije knjiga. Nisam pogotovo u onim slučajevima kada knjigu štampa i promociju finansira sam pisac, iz vlastitoga budžeta. Ja bih to prije nazvao ponižavanjem pisca, nego promocijom knjige, a možda, prije svega, ponižavanjem književnosti kao umjetnosti. S druge strane, postavljam sebi pitanje kojim se to piscima objavljuju knjige o trošku izdavača, koji preuzima rizik jer vjeruje da će na tim knjigama moći zaraditi. Kakve su to knjige na kojima zarađuju i izdavač i pisac? Vjerovatno rijetko one koje to zaista zaslužuju. Iz tog, ali i zbog nekih drugih razloga odem na pomenutu promociju. Brinem se da ću morati kupiti knjigu, ali rizikujem.
Promocija počinje. Pisac sjeda za sto, sala je puna. No, nema neke naročite raskoši: reflektora, velikih pjesnika i kritičara, glumaca koji od polupjesme naprave pjesmu, samo dok je pročitaju, ama baš ničega. Samo pisac, ogoljen do kosti, bez ičega. Nema, čak, ni plakatom najavljene muzičke zvijezde. Ljudi se osvrću oko sebe i, polušapatom, pitaju šta je ovo. Sada već razmišljam o riječima u naslovu događaja: „Promocija buduće knjige…“
Pisac progovara i njegove riječi prenosim, ovdje, u cijelosti, kako ih je izgovorio: „Hvala vam što ste došli na večerašnji događaj! Ovo bi trebala biti promocija knjige, ali, da vam odmah kažem, nećete morati kupiti nikakvu jebenu knjigu! Kao što možete vidjeti, ustvari ne vidjeti, nema nijedne knjige na mome stolu, niti bilo gdje u ovoj sali, barem ne one koju sam ja napisao. Ustvari, ja još nisam ni napisao knjigu. Tačnije, možda i jesam, ali nisam ju još objavio. E, sad se, vjerovatno pitate šta, onda, radite ovdje ako neće biti nikakva promocija knjige. Da se ne lažemo, niste vi baš ni došli zbog knjige, tako da nam ona uopće neće faliti. No, neću govoriti o razlozima vašeg dolaska, ma kako oni bili sumnjive prirode, već ću prijeći na stvar. Pitam se, već neko vrijeme, zašto da objavljujem knjigu. Zašto, kad knjige svakako niko ne čita, ili su rijetki, ali ono baš rijetki, oni koji ih čitaju. I među tim rijetkima većina su oni i one koje čitaju isključivo iz zabave, površnu literaturu, kako kažu, da malo odmore mozak. Kada bi čovjek želio da pročita sve vrijedne, do sada napisane, knjige, trebalo bi mu zasigurno nekoliko života; možda i deseci ili stotine. To je nekih 700 do 7000 godina. Kad se sve to uzme u obzir, koji je, onda, smisao objavljivanja i štampanja novih knjiga?! Možda je to samo traćenje vremena i dragocjenog materijala za štampanje?! Možda će neka od tih knjiga zaista biti mnogo vrjednija od svih dosad napisanih, ali, opet vas pitam, ko će to čitati, osim studenata književnosti!? Za studente je lako: po jedna knjiga svakom univerzitetu i svi će biti sretni i zadovoljni. Međutim, vratimo se večerašnjem događaju. Ja, dakle, večeras promovišem svoju buduću, još neobjavljenu, a možda i još nenapisanu, knjigu. Neću čitati odlomke iz knjige, iz razumljivih razloga, već ću pročitati nekoliko pjesama koje sam donio u svojoj bilježnici.“
U nastavku je pisac Knjižanović čitao svoje pjesme, govorio o njima, njihovim značenjima, historiji, a svi su uživali u neobičnoj promociji. Na kraju se pisac našao u belaju: šta potpisati svima onima koji su tražili potpisanu knjigu. No, brzo se dosjetio, te je svima zainteresovanima obećao da će im potpisati svoju buduću knjigu čim ona bude objavljena i čim je svi oni kupe. Naravno da su svi bili zadovoljni rješenjem i nisu insistirali ni na kakvome alternativnome potpisu. Pisac je još ponudio kupovinu buduće knjige, unaprijed, ali nije bilo zainteresovanih.