Znam, još uvijek, kada dođe ljeto pa komšija Žorž zajedno sa svojim psom izađe ispred ulaza i sjedne pokraj starog nara, zapali čibuk, podvije brk i nama dječacima priča šta je sve vidio po bijelom svijetu. Bio je jedan od onih upečatljivih gospodina, srednjih godina. Njegova savršenost ogledala se u tome što je bio jedini Židov u mome kvartu. Doktor po struci, često bi znao pomagati komšijama oko tih nekih osnovnih stvari vezanih za zdravlje. Svaki drugi dan, znao je pričati neku priču koja bi nas, tada još nezrele dječake, spremala za pustolovni svijet gdje smo u svojoj mašti zapinjali jedra i zajedno sa nama bitnim ljudima držali kormilo toga broda. Priče o ljubavi, sreći, patnji i tim nekim osnovnim emocijama, nisu bila čudna stvar kod Žorža. Ali jedna misao, koja je meni, još u tome dječačkom dobu ostala urezana u mozak, baš kao što smo mi čakijom koju smo našli ispod drva urezivali imena na taj nar, bila je priča o ljudima u dugim kaputima koji su voljeli luđe, jače i iskrenije. Govorio nam je kako je to bilo vrijeme etimološkog napretka. Mada, u to vrijeme, nisam dobro shvatao tu riječ, po njegvom izrazu lica, znao sam da je nešto slično onome kada sam pri prvom pogledu na Vesnu osjetio leptiriće u stomaku. Vrijeme u kojem su muškarci čuvali obraz i ponos. Vrijeme bez vremena i sa mnogo iskrenosti govorio je stari Žorž. Pušeći čibuk mogao si vidjeti sa koliko žara, ujedno i tuge priča o tome vremenu. Ponekad pomislim da je jednu noć samo zaspao i prespavao svo ono divno vrijeme u kojem se osjećao živ, izabran od strane svijeta da nosi emocije koji rijetki razumiju. Pričao nam je kako su ljudi tada nosili kapute, a dame duge haljine. Naklanjali su se damama bez pomisli na bilo šta drugo. Tada muškarci nisu imali oči na leđima pa se okretali za svakom djevojkom koja prođe. Znam, bilo je i tada klošara i cicija. Mangupa kojima ništa nije bilo sveto, al' mi se čini da ih danas, u vremenu u kojem ja živim, ima sve više i više. Nekako, postalo je zanimljivo biti otuđen od sebe i ujedno mjesta u kojem živiš. Znao je Žorž šta nama treba, al' druge to nije zanimalo. Nije ih zanimalo zašto više iskrene emocije nisu bitne niti zašto smo ih tako lagano zanemarili i kao čik od cigarete ugasili. Ljubav je tada bila dosta iskrena, otvorenija. Znao si kako treba prići djevojci, govorio je Žorž sa uzdahom. Samo najiskreniji mladići pored sebe su vodali posebne djevojke. Kupovali im ruže a ove bile ispunjene jer su znale da samo za njih u tome momentu postoji ona. Vrijedile su stare riječi i jedno „Pazi se“, bilo je više nego dovoljan znak pripadanja nekome. Vrijeme u kojem su maniri bili ključ koji su otvarali sva vrata, a oboreni pogled pečat stida. I ja, baš kao i drugi dječaci, želio sam da budem rođen u to vrijeme. Vrijeme manje zamršenosti i iskrenih emocija, vremenu dugih kaputa.