Nisam neki veliki lokalpatriota i ne mislim da je Sarajevo najljepši ili najbolji grad na svijetu. Nisam obišao svijet, ali Barselona sigurno ima veće i ljepše ulice i trgove, Beograd je realno metropola za Sarajevo, a i Zagreb je daleko od Šehera, posebno otkada su mu ljepotu malo po malo uzele kojekakve političke glave, ali Sarajevo ima nešto što nikada niti jedan grad na planeti, za mene, neće imati – jedino Sarajevo mogu smatrati svojim.
I šta god mu se desi, koliko god ga uništavali i koliko god me možda zatvorenost Sarajeva tjerala iz njega samog, Sarajevo će uvijek biti moje. Ne, nemojte biti u zabludi da je to jer sam se spletom okolnosti rodio u njemu jer ljubav prema gradu nema nikakve veze sa koordinatama mog rođenja, to je za moj ukus previše slučajno da bi bio razlog ljubavi. Znam puno ljudi koji su se rodili daleko od Sarajeva, a opet im znači mnogo više nego što znači nekim „starosjediocima“.
Moja ogromna ljubav prema Sarajevu počinje u Prvoj gimnaziji, staroj dami, školi koja šestog aprila ove godine slavi 140 godina postojanja kao najstarija sekularna škola u Bosni i Hercegovini. Sjećam se dana kada sam polagao prijemni ispit i trenutka kada sam saznao da sam primljen neznajući koliko će mi Gimnazija značiti. Toliko doskočica i toliko anegdota me vežu za tu staru zgradu da mislim da bih mogao knjigu napisati, ali opet kada pokušam da se sjetim i ponovim neku – jednostavno ne mogu, valjda zato što te anegdote i treba da ostanu baš u tom trenutku kada su se desile i kada bih i pokušao da ih prepričam samo bih smanjio njihovu vrijednost. Kako to izgleda Prva iznutra? Vjerovatno za svakoga drugačije, ali za mene su je obilježili Oskar, profesor likovnog koji je znao da u jednoj rečenici kaže sve što je htio, ali opet je znao pričati sat vremena a da ga baš niko ne razumije šta je htio reći, Jadranka, profesorica biologije koja je usmeno ispitivala jednog učenika barem dvadeset minuta, ali zbog koje i dan danas znam prepoznati paprat i njene prašnike ili znam objasniti kako funkcioniše dioba ćelije. Tu je i Vasva, strah i trepet škole, profesorica za koju smo vjerovali da tečno govori latinski kojeg je predavala, a sa čijim metodama odgoja se nikad nisam slagao opet je ostavila traga na moje razmišljanje. Naravno, kao u svakoj školi, najviše smo voljeli onu mlađu ekipu uposlenika, ljudi koji su nam skoro prijatelji bili, Sanelu, Melihu, Arijanu, Samira, Amela i ostale. A sve ih je predvodio Keno, direktor koji je dolazio na odmoru samo da nas pita šta ima i kojeg smo molili da nas pusti sa posljednjeg časa iz raznoraznih razloga. Svi oni su za mene Sarajevo, kao i posljednji dan škole kada smo ih pozivali na prozor zbornice da ih pozdravimo za kraj.
Nakon gimnazije nastavio sam se družiti sa istim ljudima kao i u školskim klupama, samo smo te klupe zamijenili klupama u bašti kafića Rajvosa u kojem nam je najveća kletva bila – „Dabogda ti djeca u Vanilu izlazila“ – misleći na kafić pored, koji je, recimo to tako, puštao muziku koja nikako nije odgovarala našim ušima, a nismo je mogli nečuti. Rajvosa se ne zove tako bez razloga, Rajvosa je fakat grad u malom, ali onaj pravi grad, sa urbanom rajom kojoj Sarajevo predstavlja jaku važnu stvar u životu. Rajvosa je mali kafić, sa 4 stola unutra, i petnaestak stolova vani i taman u toliko stane ona prava raja kojoj je tu i mjesto. Tu ćete zateći da sjede Elvis J. Kurtović, Šiber ili Sejo Sexon, ljude kojima je to kako pušenje kaže „geto, baza i zadnje sklonište od bića iz džipova i teretane“ (dok ta bića predstavljaju najveći dio klijentele već pomenute Vanile).
Još je tu razloga za voljeti Sarajevo – Ćumez, Tabija, Kovači, Birtija i još mnogo toga. Šta je istinski razlog za ljubav prema Šeheru, pitanje je na koje nisu odgovor dali puno rječitiji od mene, pa neću vjerovatno ni ja, ali znam da ga volim i znam da je Sarajevo grad svakog onog koji želi da ga voli. Znam da je dovoljno veliko da se možete osamiti i razmišljati o smislu života, ali i dovoljno malo da ste uvijek sa rajom i znam i da je moje, jedini moj grad.
Znam i da u ovom gradu žive mnogi koji ga ne vole, znam da su ga htjeli rušiti, znam da i danas žele da ga ruše i uništavaju ali neće uspjeti jer će im prava sarajevska raja, uz kafu, uvijek reći – Dabogda vam djeca u Vanilu izlazila!