Ne sjećam se ko mi je pričao, možda bake, tetka ili neko već… ali priče se sjećam. A ona počinje i završava ovako…
Što ti je manja tašna, to si veća dama!
I znam već su vam rogovi na vrh glave nikli, ali ipak strpite se do kraja jer nije baš bez pameti ova tvrdnja.
Bilo je baš davno kada su mi to govorili, meni poznatoj po Sport Billy tašni u kojoj nema šta nema. Sve što normalne žene nose sa sobom i plus ono što niko normalan ne nosi jeste jednako tovarni magarac!
Prvi put kada sam se stvarno zamislila nad ovom tvrdnjom bio je događaj u zgradi suda. To sam jutro žurila i preko svoje ustaljene žurbe, da samo „uletim“ i ovjerim neki papirić. Vukla sam sa sobom torbetinu vrlo nespojivog sadržaja. Koji je podsjećao na lopova početnika kojem se eto ukazala prilika to jutro da okolo nasumično pokrade sve što stigne…
U žurbi sam samo bacila torbetinu na onu traku na ulazu i bila presretna kada sam na tri metra od sebe na šalteru za ovjere primjetila brisan prostor. Poletila sam i bez stvari samo da ćušnem onaj papir kroz prozorčić i da mi lupe pečat.
I tu sreću u trenutku razbije mi zvuk alarma koji je pola zgrade suda digao na noge.
Sudski policajac me dozivao, drugi došao po mene i strogo profesionalno uzevši me za podlakticu sproveo do pulta za pregled.
Naravno da su svi buljili u mene.
A onda je počeo pretres moje torbe na ulazu u zgradu suda, pred auditorijem koji nešto čeka i u tom čekanju nema pametnija posla pa gleda.
Vadili su sve redom jer skener ne griješi… Dijelove odjeće, trenerku jednu, majice komada dva, neseser, ključeve, žvake, tablete protiv svega i za svašta bezbroj komada, šarafciger, baletske patike komada dva, donji veš na tufne, feder iz babinog otomana, načetu tubu sintelana i cijelo pakovanje drvofiksa, peškir, index, diktafon, gumice za kosu, novčanik, olovke, upaljače, tri sveske i jedan rokovnik, tene, kliješta, dva para soknica, vlažne maramice, pamučne rukavice komada dva u bijeloj i crnoj boji, CD player, dezodorans, drvenu štipaljku, papirne maramice, elastični zavoj, čokoladu, smotuljak kalajne žice, hanzaplast, bananu, tubu akrilne bijele boje, baby puder u kutijici od Bekutan kreme, makaze, crnu kapu i pola sendviča…
Bez i jednog elementa krivičnog djela, sama sebi sam izgledala kao neko kome je vrijeme za jedan ozbiljan informativni razgovor, kako bi se otklonila i najmanja sumnja bilo kakvog eventualnog još sumnjivijeg ponašanja, uvidom službenih osoba u sadržaj moje torbe.
Vjerujem da se od tog dana ovjera prebacila u opštinsku zgradu kako bi se smanjila mogućnost da neka ozbiljnjija budala od mene, u zgradu suda unose predmete koje možeš koristiti kao hladno oružije.
I nije to prvi put da sam pištala.
Svaki put kada bi se to desilo prolazilo bi mi kroz glavu što manja tašna, što manja… Trajalo je koliko i to pištanje.
A u mojoj je i plavi slon spavao, kada nije imao gdje. I svi su uvijek od mene tražili tabletu, hanzaplast, dio za golfa dvojku i raketu za protivgradni sistem. Sve je to tu uvijek moglo da stane.
Kako bi alarm odsvirao svoje tako bi ja zaboravila na tu tezu oko tašne, sve do jednog dana kada sam kao normalna osoba bez kargo prtljaga hodala ulicom sa tašnom veličine pernice.
To vam je onaj dan kada ništa nije frkovito, kada imaš vremena, kada je lijepo vrijeme, pa možeš kako hoćeš i gdje hoćeš za svoju dušu i svoj ćejf. Rijetko, ali ipak takav je dan ponekad. E baš taj ponekad dan, potrošila sam u lutanju sa drugaricom bez plana, sata i žurbe. Bosonoge u sandalama, haljinicama i sladoledom. Nismo baš nešto ni marile za sve oko nas koji zuje i žure, njima je neki drugi dan.
I ništa mi nije zafalilo iz mog tovara. Poslije takvog dana vraćala sam se kući, u mislima prezahvalna što su mi u komšiluku u veliki frižider sa sladoledom još jutros ostavili polovinu lubenice na hlađenje. Ništa bez prodavnice u komšiluku. Dan savršen za uživanje, nisam mislila na tašnu, a ni na priču o istoj. Uživala sam da mi se haljina obmotava oko nogu, dok čekam to veče ljetnu kišu, i pijuckala uz put ledenu vodu. U mojoj apsolutnoj opuštenosti otkotrljao mi se čep sa boce ulicom malo dalje u neposrednu blizinu neke trojice mladića koji su stajali i razgovarali. Čep je bio bliži meni nego njima, ali jedan od njih se sageo i dohvatio ga umjesto mene. Konstatovao je da se isprljao pa me pogledao i tražio maramicu od druge dvojice. Od mene nije tražio ništa! Zamislite… Onda je drugi iz džepa izvadio maramicu i obrisaše čep složno kao da sam sterilna princeza univerzuma. Jedno hvala i nastavim dalje.
Čudno na trenutak, ali pristojno. Nisam se zamarala, produžila sam po svoju lubenicu i u ličnu oazu. Na ulazu me sreo komšija. Ništa novo, ali potrudio se da mi pomogne da ne vučem jednu kesu i pridrža mi vrata. Tri dana prije toga je prošao nije se ni okrenuo kada sam vukla svoj kargo prtljag i tri kesetine gratis. Vrata sam otvorila nogom.
I opet ono isto čudno od maloprije a, onda u trenutku doživim prosvijetljenje zvano što manja tašna…
Normalno da mi neće pridržati vrata kada vučem tri tone stvari i izgledam kao da sam sad iskočila iz antiterorističko-diverzantskog voda. Ispadale su meni stvari iz ruku i ranije, ali niko nije smio ni da mi priđe kad sam izgledala kao da sam sad spremna i da poginem ako treba!
I tako nakon bezbroj godina slušanja i povezivanja te famozne teorije, shvatila sam da je istina, eto slučajno …
Što manja tašna, to veća dama!
Probajte namjerno pa javite…