Piše: Haris Ćutahija
MUP SBK i Federalna uprava policije (FUP) radeći na otkrivanju izvršilaca prijavljenog krivičnog djela izazivanja međuetničke, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti otkrili su da je riječ o lažnom prijavljivanju u vezi s navedenim krivičnim djelom.
O Adisu Pokviću, koji je ispisao ove uvredljive grafite u kojima se najavljuje novi genocid u Srebrenici i nose druge prijeteće poruke na automobilima i na kući svoje porodice, neću puno pisati. Da li je on ovim idiotskim vandalskim činom ostalima htio opravdati to što je otišao u Austriju ili je u pitanju bila neslana šala, vjerovatno nećemo nikada saznati. Nije ni bitno. U pitanju je jedan mnogo širi psihološki fenomen. Riječ je o dijasporskim ultra-nacionalistima.
Mnogo je razloga zbog kojih ljudi napuste svoju državu i tih razloga ne manjka ako živite u Bosni i Hercegovini. Neki su pobjegli iz države u ratu, bojeći se za svoj život i život svoje porodice. Mnogi su otišli odavde jer nisu mogli naći posao. Neki su otišli zbog ovdašnje masovne apatije. Neki su otišli onako, jer su htjeli promijeniti sredinu. Svaki navedeni razlog je legitiman i shvatljiv i te ljude nikako ne treba osuđivati.
Međutim, problem se javlja kada su oni veći katolici od Pape i više “vole” svoju državu i narod od nas koji smo još uvijek tu. Prirodno je voljeti zemlju svog porijekla i svoj narod i to nije sporno. Otišli su odavde s razlogom i tim nisu postali Bosanci i Hercegovci drugog reda ili niži pripadnici svog naroda. Ali tu ljubav ne treba ispoljavati mržnjom prema drugima.
Komentari na društvenim mrežama su dobar primjer. Autori velikog broja međusobnih nacionalističkih uvreda, šovinističkih izjava, poziva na rat, itd. su upravo ljudi koji uopšte ne žive u Bosni i Hercegovini. Imaju tetovaže i nakit sa nacionalnim simbolima, zastave na automobilu i najvatreniji su navijači reprezentacije. Svaku priliku koriste da se pokažu kao patriote i to im je česta tema nakon par piva. Taj patriotizam skoro uvijek eskalira na ultra-nacionalizam i tada se pojavljuju simptomi: govor mržnje, netrpeljivost prema drugima i čak izazivanje tuča.
Tu postoji jedna kontradiktornost. Ona obuhvata njihov život i potpunu integraciju u uređenim državama, gdje poštuju sve zakone, sasvim lijepo prihvataju pripadnike drugih naroda i uzorni su građani. Ali, to se sve promijeni kada pređu bosanskohercegovačku granicu, stvarnu ili virtuelnu (na Facebook-u). Izgradnja kuća bez građevinske dozvole, kršenje saobraćajnih pravila, bacanje smeća po ulici… Bio je i onaj primjer histerije za vrijeme popisa stanovništva kada je u Bosni i Hercegovinu došao veliki broj ljudi iz dijaspore samo da bi bili popisani ovdje jer se tadašnji najveći problem ogledao u tome koji je narod u BiH najbrojniji. Svjesno su davali lažne podatke o mjestu prebivališta, random mjestu, itd. iako je to kršenje zakona, a nije malo suza proliveno kada to nisu mogli uraditi zbog umješnosti popisivača.
Zašto je ljubav prema zemlji u kojoj si rođen teško dokazivati lijepim stvarima? Zašto je teško cijeniti je poput zemlje koja nije tvoja?
Ne treba ljudima koji žive ovdje otežavati već tešku situaciju – i političku, i društvenu, i ekonomsku. Riječi koje napišete na Facebooku-u imaju posljedice. One komplikuju život povratnicima i pripadnicima razlitičitih etničkih grupa koje žive zajedno u Bosni i Hercegovini. Kao što se vi tako lijepo družite sa kolegama dijasporcima, pripadnicima drugih naroda sa ovih prostora, na koncertima Huleta u Mainheimu, pustite i nas da živimo u miru sa svojim komšijama.
Protiv Adisa je pokrenut krivični proces zbog počinjenog krivičnog djela izazivanja narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti iz člana 163 stav 1. KZFBiH i to je korak naprijed. Pokazuje da Bosna i Hercegovina nije divlji zapad kako to neki misle i da takva djela imaju pravne posljedice.