Pa onda se zaredaju hitovi, muzički kanali, svi ovi spotovi i pjesme, do crnobijelih, tamo na kraju svih kanala, zrače štetne signale, glavobolje, tuge, jade, pa pjesme stvaraju zbog obične vožnje autom, nove djevojke u životu, novi muž, stara i nova haljina i mobitel. I po cijeli albumi se stvaraju samo zbog tih stvari, kao da mene interesuje što je tamo neko, neki, vozio dobro auto. Ili kako se on osjeća po tom pitanju, ili kako se on uopšte osjeća. Mislim od takvih osjećaja normalnu osobu samo može glava boliti, pogotovo ako su te emocije izražene kroz bilo što, kamo li tik ispred nosa na televiziji. To je loša i muzika, i stil, i priča. Ako ćemo pričati o novim ljubavima ili tim nekim toplijim emocijama, bolje da Nataša Bekvalac o tome priča, jer i ima smisla da ona o tome pjeva, priča, a ne neki momak koji se prvi put zaljubljuje u tridesetim godinama, i još se tome čudi, veli od kud ova ljubav dolazi, još i spot i pjesmu o tome pravi. Žali bože riječi, on i to svo njegovo muzičko dostignuće i uspjeh nikakav problem ne bi bili, i bio, da ih nema još 2000 na jako malom prostoru, a njih dvije hiljade svaki dan nove pjesme, i hitove, i spotove prave. I to ne bio neki problem, da ovi specijalci sa medijskih kuća nisu shvatili da se ta roba dobro prodaje, i tu nam dođe savršeni spoj za ovaj kulturni debakl i šok u kojem jesmo. I te produkcije, i to sve stane u tri i po garaže, i još troše, ti „muzičari i izvođači“ desetine hiljada maraka i eura da bi imali žestoke spotove, i to sve ukuhaju i još bolje prodavaju. Đaba.
Ne znam koliko osobe uopšte vole ove fore kao što je fazonator, ili nešto tako slično, to je dovoljno prazno. Daleko od toga da nešto kao što je „Fazonator“ uspoređujem sa ovim gore navedenim mainstream-om, ali ne može nam izlaz iz tog kulturnog šoka biti fazonator, i fazinacije i fore koje ispričaš drugu na kafi koje bi trebao već zaboraviti. Skoro pa nikakve predispozicije da nasmije, čak i one neduhovite zadrži kratko, taj smijeh, pa nije smiješno i duhovito, jedno te isto, pa i nije. Kad kažem osobe mislim na osobe bliske ovim što su napravili, fazonator, il ih oni motiviraju ili još pokušavaju da shvate šta ovi uopšte i govore. Nije veliki umjetnički uspjeh biti neki šaner, neka golema raja tip, to je uredu, ali nije ništa posebno. Da ne budem neshvaćen, odnosno da budem jasniji, želim reči da polovična i površna umjetnička „rješenja“ i djela nisu od neke pomoći za mnoge one kojima je već duže vremena potrebno, da čuju dobru i kvalitetnu novu pjesmu i izvođača. Stare pjesme smo preslušali. To i jeste glavni razlog što uopšte pišem išta o kulturi i umjestnosti. Dakle pišem da bih zaželio neke nove super dobre pjesme od super ljudi, ne znam ni kojih tačno ljudi, ali da bi se ispunile potrebe osoba koje ne slušaju uobičajenu muziku, treba do dvjesto-tristo novih pjesma u godinu, dvije, sve ukupno. To nije ništa strašno, ali danas je nemoguće. Nije to tako lako išlo ni osamdesetih, ali volio bih da bude makar 10-20 novih dobrih pjesama, ikada. Ništa i ne govorim puno, samo o nekom jasnijem razodlučivanju lošeg umjetničkog djela od onog najboljeg, a i pravo umjetničko djelo ne može biti tako loše.
I onda opet ovi specijalci iz nacionalnih i iz privatnih televizijskih, tih kuća, medija, pristave zadnjeklasne, mainstream, filmove i serije, deklase, najjeftinije i najnekvalitetnije. Ovi ostali filmovi , dobri, koje ponavljaju svakih 20-30 sati, ti filmovi su bili još jeftiniji, hem ostali od bivšejuglavenskih „medija“, a filmovi stari trideset-četrdeset godina moraju biti tako jeftini. Mogu tako redom nabrajati, ali bolje bi svijetu bilo da te stare i nove elektronske medije i elektronske uređaje koriste u nekom konstruktivnom pravcu, kontruktivnijem od propuhivanja ušiju zrakom. I očiju.
Mogu reći da ima mnogo onih, dovoljno, podosta, kojima trebaju i koji doista žele da sve te stvari, dobar film, pjesma, pjevač, bend, dođu i ponovo se dogode, mislim te stvari baš i ne dolaze, ne događaju se, nisu vozovi i autobusi, jednostavno ih dobar umjetnik kvalitetno smisli, ideju realizuje i kao pravi majstor napravi, kao što se napravi novi televizor, plus ako mu je mašta i znanje veliko to bude baš inspirativno i jako zabavno za mnoge. Eto takvih dvadesetak i onda ne bi toliko kritikovali sav taj turbo folk.
A.D.