Budim se prvi dan nakon dodjele Noblesa istaknutom slobodoumnom i estetorujnom jumejtniku. U galvi mi se mota Krležina pjesma «Nad otvorenim grobom» koja dalje ide, «tužni zbore suze me danas preku i kao lapis gore, i kao navodi da providnost mudra pozvala je našeg talenta medj sunce,zvijezde meteore. Onda shvatim da hakanje sa Handkeom nije potrebno jer je ovo daleko dublje pitanje . U glavi mi se mota pjesam, ali kao što Meša kaže, postoji strah od praznog papira koji se sastoji u spoznaji sebe.
Strah me od samh pomisli, kao nor. «»Kraj književnosti» ili « Apsulutna sloboda kao nesloboda» pogrešnog razumjevanja mene od strane onoh koji će me pogrešno razumjeti. Ipak odlučujem da napišem pjesmu iako je nisam u potpunosti dotjetrao a poslije obrazložim.
Posvećeno slobodi umjetnika i estretici umjetnosi
Dok laureat uzdiže se u nebo
na tijelima mrvih
Budi me iz sna potreba da piškim
Ni Šekspirov kralj Lir
koji govori o moći novca
nije imao moć da me ostavi u snu
Ustajem iz kreveta
vadim kralja iz gaća
i razmišljam o naučnoj i umjetničkoj estetici
dok kemikalije pomješane sa vodom
nekako ugodno izlaze iz mene
Ova moja spoznaja
može se reči naučna
nije mučna
dodijelit će mi akademska zvanja
i vratiti sreću
Jer, iz rata me ne bude više ratne traume
logori, pištolj na sljepočnici
nego me bude
Moj kralj i moje akademsko obrazovanje
o kemikalijama i fekalijama
Pokvareni ljudi mogu misliti da je govorim o onima koji čine ponovni zločin nad onima nad kojima je već jednom zločin učinjen. Možda će mi zamjerit što se bavim suštinom zla pa će me povezati sa nekom Akademijom i znanjem. U toj slobodi mišljenja svašta se može desiti. A ja kao i svaka žrtva kojoj pričaju o nekim pravima i tako nekim slobodoumnim i estetski literarnim stvarima u to se ne razumijem. Zato čitam i kraj pjesme Krleže, ako me sjećanje ne vara, jer moja je biblioteka više put gorila, koja zapisuje. „ Spoznajmo tužni zbore/da crvi som u tmini relativno blatne zemaljske kore.“