U malim sredinama kakva je ova moja koju gradski intelektualci vole nazvati ruralnom, ja bih ipak rekla da je seoska, jedina važna stvar uvijek je bila da godina bude rodna.
Da bude dovoljno kiše, ali da nam sijeno ne istrune. Da malina ima dobru otkupnu cijenu, a da isplata i poticaj od države ne kasne. Da hrana za stoku bude jeftina, a cijena stoke visoka.
Da voće rodi, da ga bude dovoljno za rakiju i za zimnicu. Da se kupus rano ukiseli da stigne za slavu. Da zaradimo neku siću prodajući višak onoga sto proizvedemo.
Svi smo bili preduzetnici i inovatori, svi smo svakodnevno pronalazili nove načine da plasiramo svoju robu na pretrpano tržište. Kažu sve su češći primjeri da se ljudi iz grada vraćaju na selo, kod nas još nije zabilježen taj trend, ali je sve više naših mještana koji kupuju ili iznajmljuju stanove u Beogradu.
Oni rijetki koji gaje ovce kada ih ošišaju vunu strpaju u vreće i poredaju pored kontejnera , valjda im žao baciti nadaju se da će je neko ipak uzeti. Uzmu je komunalci i sa ostalim smećem odvuku.
Žene su prestale da pletu, u skladu sa trendovima najviše prodaju kozmetiku iz kataloga i vježbaju dekupaž tehnike.
Djeca se ne igraju u pijesku, a i biciklom se sve rjeđe voze. Igraju igrice ili pričaju o njima. Nemamo domaće životinje ali imamo rasne pse. Ni selo nije što je nekad bilo.
Postali smo urbani seljani, zaglavljeni između motike i smartfona. Zarobljeni u virtualnom svijetu ne stižemo obraditi zemlju iako znamo da od virtualnog života nema vidljive koristi. Kada imamo usjev na samo tri stotine kvadratnih metara oslobađamo sebe svakodnevnog odlaska na pijacu, a svježe povrće nam je uvijek tu na dohvat ruke. Dopuštamo da motike zahrđaju ali ne damo da nam se baterija isprazni.
Naravno niko ne treba biti toliko lud da dopusti da mu životni planovi zavise od vremenske prognoze.Koja je uvijek kratkoročna i nesigurna.
Sve manje igramo u kolu, uglavnom sjedimo iščekujući “zabavni blok” muzike da ne bi li izgledali više inteligentni u očima posmatrača. Ima naravno i onih koji njeguju tradiciju i igraju u kolu, ali oni žive po Australijama i Amerikama.
Uvijek smo tu spremni da pomognemo jedni drugima, ali i da od muhe napravimo medvjeda. Sa posebnom pažnjom se obraćamo onima koji nas ne primjećuju, a one koji su uvijek tu da pomognu uzimamo zdravo za gotovo.
Čudni smo mi ljudi a još čudnije smo posložili svoje prioritete.