Legenda o Vavilonskoj kuli kaže da je Bog “pomutio jezike” ljudima kada je vidio da mogu složnim radom napraviti kulu do neba. I kada se više nisu razumjeli ljudi su se razišli po svijetu. Ova legenda ima mnogo poruka čovječanstvu. Jedna od njih je da složnim radom mogu doseći nebesa i približiti se Bogu, ali da im on to neće dozvoliti. Osim toga tu je metaforičko objašnjenje nastanka raznih jezika i naroda. Prema njoj je jezik odrednica po kojoj su ljudi podjeljeni na narode.
Na Balkanu se krajem prošlog stoljeća ponovila ova biblijska priča. Jugoslavija je bila Vavilonska kula za ljude koji su u njoj živjeli. Bilo je to najveće dotignuće u njihovoj istoriji, ali daleko od božanskih visina. Zato im jezike nije “pomutio“ Bog. To su uradili mali ljudi koji su se igrali Boga. Po njihovoj volji ljudi su se zavadili, razišli u nove države i počeli praviti svoje jezike, pa smo tako dobili srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik.
Kroz istoriju su jezici i narodi nastajali i nestajali. Jezik je dobijao ime po narodu koji ga govori a narodi su se raspoznavali po jeziku. Neki narod je postojao dok je mogao zvati svoj jezik po svom imenu. Negiranje prava da neki narod nazove svoj jezik svojim imenom je negiranje prava na postojanje tog naroda. Stoga je neophodno da svaki narod ima pravo na svoj jezik i nazove ga kako želi. Dakle nije sporno što su narodi na prostoru bivše države nazavli jezike kojim govore po svom imenu. Problem je što se jezici mjenjaju tako da bi se narodi radvojili.
Da bi novi jezici mogli biti međunarodno priznati trebaju imati riječnike, pravopise i ostale jezičke normative, koji ukazuju da se radi o autentičnom jeziku. Zato su u novim državama lingvisti prilikom normiranja morali potencirati riječničke i pravopisne razlike, koje su gotovo nestale nakon nekoliko desetljeća življenja u istoj državi. Nestale do te mjere da ih gradjani nisu primjećivali. Izbacujući riječi koje su bile opšteprihvaćene, lingvisti su protiv pravila svoje struke svima osiromašili riječnik stvoren tokom zajedničkog života. Sto, stol, astal, trpeza, tavulin, sofra su bili svima poznati sinonimi. Sada se prema novim pravopisima može koristiti samo jedna ili dvije od ovih riječi, a ostale su riječi stranih jezika. Postoji ogroman broj sličnih primjera.
Ali iako su uspjeli dobiti međunarodno priznanje za jezike svojih naroda, ipak ni za četvrt vijeka, mali-ljudi-bogovi nisu uspjeli “pomutiti jezike” toliko da se ljudi ne mogu razumjeti. Ako to žele, ljudi će se razumijeti bez obzira koliko su im jezici različiti i kako su kodifikovani. Oni koji ne žele se neće razumjeti ni ako govore istim jezikom.
Mali-ljudi-bogovi nisu potencirali kulturne podjele, iako su se ljudi na prostoru Jugoslavije više razlikovali po kulturi nego po jeziku. Bili su svijesni da je kulturna komunikacija medju ljudima univerzalana i kompleksna i da se ne može tako lako prekinuti. Da za nju nisu problem državne granice, a jezička razumljivost tu komunikciju čini neminovnom. Smatrali su da je dovoljno srozati kulturu većine na nivo kulture nacionalista. Znali su da se mali broj kulturnih i svijesnih neće čuti od galame koju diže nekulturna većina, pa im neće pokvariti planove za podjele.
Medjutim, u toj galami i haosu se dogodilo čudo. Veći dio stanovništva u svim novonastalim državama je počeo slušati ''cajke''. I uspostavljati komunikaciju na tom niskom kuturnom nivou. Ne zna se odakle se taj muzički trend pojavio. Moguće je pretpostaviti da su ga stvorili ovovremeni mali-ljudi-bogovi u skladu sa svojim kulturnim uzansama. A možda su cajke muzika napravljena njima u čast i slavu.
Kako će se jezici novi mjenjati u budućnosti zavisiće od političkih procesa. Ako ne bude saradnje među narodima, prvenstveno na polju kulture, jezici će divegirati u potpuno posebne jezike. Do tada će oni koji znaju jedan lako naučiti i ostala tri jezika i hvaliti se da su poligloti. Poligloti ili ne, ali će oni zasigurno imati bogatiji riječnik.
. I kada se više nisu razumjeli ljudi su se razišli po svijetu. Ova legenda ima mnogo poruka čovječanstvu. Jedna od njih je da složnim radom mogu doseći nebesa i približiti se Bogu, ali da im on to neće dozvoliti. Osim toga tu je metaforičko objašnjenje nastanka raznih jezika i naroda. Prema njoj je jezik odrednica po kojoj su ljudi podjeljeni na narode.
Na Balkanu se krajem prošlog stoljeća ponovila ova biblijska priča. Jugoslavija je bila Vavilonska kula za ljude koji su u njoj živjeli. Bilo je to najveće dotignuće u njihovoj istoriji, ali daleko od božanskih visina. Zato im jezike nije “pomutio“ Bog. To su uradili mali ljudi koji su se igrali Boga. Po njihovoj volji ljudi su se zavadili, razišli u nove države i počeli praviti svoje jezike, pa smo tako dobili srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik.
Kroz istoriju su jezici i narodi nastajali i nestajali. Jezik je dobijao ime po narodu koji ga govori a narodi su se raspoznavali po jeziku. Neki narod je postojao dok je mogao zvati svoj jezik po svom imenu. Negiranje prava da neki narod nazove svoj jezik svojim imenom je negiranje prava na postojanje tog naroda. Stoga je neophodno da svaki narod ima pravo na svoj jezik i nazove ga kako želi. Dakle nije sporno što su narodi na prostoru bivše države nazavli jezike kojim govore po svom imenu. Problem je što se jezici mjenjaju tako da bi se narodi radvojili.
Da bi novi jezici mogli biti međunarodno priznati trebaju imati riječnike, pravopise i ostale jezičke normative, koji ukazuju da se radi o autentičnom jeziku. Zato su u novim državama lingvisti prilikom normiranja morali potencirati riječničke i pravopisne razlike, koje su gotovo nestale nakon nekoliko desetljeća življenja u istoj državi. Nestale do te mjere da ih gradjani nisu primjećivali. Izbacujući riječi koje su bile opšteprihvaćene, lingvisti su protiv pravila svoje struke svima osiromašili riječnik stvoren tokom zajedničkog života. Sto, stol, astal, trpeza, tavulin, sofra su bili svima poznati sinonimi. Sada se prema novim pravopisima može koristiti samo jedna ili dvije od ovih riječi, a ostale su riječi stranih jezika. Postoji ogroman broj sličnih primjera.
Ali iako su uspjeli dobiti međunarodno priznanje za jezike svojih naroda, ipak ni za četvrt vijeka, mali-ljudi-bogovi nisu uspjeli “pomutiti jezike” toliko da se ljudi ne mogu razumjeti. Ako to žele, ljudi će se razumijeti bez obzira koliko su im jezici različiti i kako su kodifikovani. Oni koji ne žele se neće razumjeti ni ako govore istim jezikom.
Mali-ljudi-bogovi nisu potencirali kulturne podjele, iako su se ljudi na prostoru Jugoslavije više razlikovali po kulturi nego po jeziku. Bili su svijesni da je kulturna komunikacija medju ljudima univerzalana i kompleksna i da se ne može tako lako prekinuti. Da za nju nisu problem državne granice, a jezička razumljivost tu komunikciju čini neminovnom. Smatrali su da je dovoljno srozati kulturu većine na nivo kulture nacionalista. Znali su da se mali broj kulturnih i svijesnih neće čuti od galame koju diže nekulturna većina, pa im neće pokvariti planove za podjele.
Medjutim, u toj galami i haosu se dogodilo čudo. Veći dio stanovništva u svim novonastalim državama je počeo slušati ''cajke''. I uspostavljati komunikaciju na tom niskom kuturnom nivou. Ne zna se odakle se taj muzički trend pojavio. Moguće je pretpostaviti da su ga stvorili ovovremeni mali-ljudi-bogovi u skladu sa svojim kulturnim uzansama. A možda su cajke muzika napravljena njima u čast i slavu.
Kako će se jezici novi mjenjati u budućnosti zavisiće od političkih procesa. Ako ne bude saradnje među narodima, prvenstveno na polju kulture, jezici će divegirati u potpuno posebne jezike. Do tada će oni koji znaju jedan lako naučiti i ostala tri jezika i hvaliti se da su poligloti. Poligloti ili ne, ali će oni zasigurno imati bogatiji riječnik.