Riječ virus mi se poprilično zgadila jer sam je čuo milion puta u kratkom vremenu, a riječ korona barem dva miliona puta u istom kratkom vremenu. Prvu ću negdje i da spomenem a ovu drugu neću nigdje više spominjati u textu, jer vjerujem da se i Vama isto tako smučila. Takođe nemam namjeru da dajem nikakve predikcije, šta će i kako biti, iz razloga što nisam stručnjak a koliko sam zaključio ni njima predviđanje ne ide baš najbolje. Prema tome hajde da se držim realne priče, to jeste onog šta vidim oko sebe i onoga što proživljavam u sebi tokom ovih karantinskih dana.
Bio sam i prije svjestan toga koliko je naš svijet slab i nemoćan a zajedno sa njim i koliko su naši pojedinačni životi krhki. Kao leptir mokrih krila, iako se boji i želi da odleti sa mog dalna, daleko od mene, on to ne može. Tako ni mi ljudi nemamo gdje da pobjegnemo od svojih strahova vezanih za virus koji je uzrok mnogo toga u zadnjih mjesec i nešto. Koliko god se trudili stotinama godina da se izolujemo od prirode betonom i plastikom, ipak ne možemo da ne budemo dio prirode. Ona nas kad tad podsjeti na to da smo iz nje potekli. I da postoji samo jedan samoodrživi sistem na ovoj planeti a on nije ljudska civilizacija. Nas može da uzdrma običan mikroorganizam koji obitava ko zna koliko godina u prirodi (čitaj virus) i da sve vezano za nas stavi pod znak upitnika.
Priroda je sistem u kojem se konstantno dešavaju određeni procesi koji utiču na razne načine na naše živote, zajednice, društva, ali ne znam baš koja je zadnja generacija koja je doživjela da neki proces ili pojava kao što je ovaj virus budu prisutni na globalnom nivou. Kad je u pitanju zemljotres, poplava, suša, oluja uvijek smo imali nekog da pitamo a kako je bilo onda? Sad nemamo koga da pitamo i nema nikog da nam kaže, slušaj sine bilo je tako i tako. Iz toga se crpi jedna doza nesigurnosti koja je bila prisutna na početku svega ovoga. Još uvijek je prisutna ali je ljudi ne ispoljavaju jer su se navikli na stanje, na vijesti iz medija, na tv program, na mjere i restrikcije, policijski čas, na maske i rukavice itd. Šta god da se dešava posle prvobitnog šoka, dođemo na isto, „dobroe da se ne puca ba, mogli smo neki roštilj, kad možes ti?“
Da li je to neki error u našem mentalitetu ili odbrambeni mehanizam koji smo razvili godinama unazad, konstantno se susretajući sa raznim poteškoćama i problemima u našem društvu. Obični ljudi su vremenom stekli utisak da nemaju nikakvog uticaja na njihovo rješavanje i prevazilaženje. Stoga smo vremenom naučili da od nekih stvari dignemo ruke i pravimo se da ih više nema, pričamo o njima ali ignorišemo njihovo realno postojanje i uticaj. Tako smo odlučili da posle tog početnog šoka „iskuliramo“ i virus, jer smo u mogućnosti, što bi se reklo. Drugi error u našem mentalitetu je inat. Brda i šume su preplavljena novim avanturistima i prirodnjacima koje će takvo raspoloženje da drži dok postoje uvedene mjere i zabrane kretanja, a čim one budu ukinute, ljudi će se vratiti u kladionice i kafane.
Nedelja je i život se odvijao sasvim normalno do 20 časova. Mnogi su iskoristili prijatno proljetno veče da protegnu noge. Sretan sam zbog toga što je stanje dobro, pa ljudi nemaju strah da izađu napolje i što mjere koje su uvedene nisu još više pooštrene. Opasnost i dalje postoji iako se čini da stvari idu na dobro, međutim nebi trebali da zaboravimo na odgovornost koju i dalje imamo.