Negdje sam pročitao kako za Kineza poklanjanje sata predstavlja uvredu. Ne znam da li je to tačno, ali je poruka puna jasne simbolike. Danas, u uslovima izolacije, iako prilično dezorijentisani, prinuđeni smo da često gledamo u svoje satove kako bismo bili sigurni da ćemo stići kući prije policijskog časa, kupiti namirnice prije zatvaranja prodavnice ili prošetati psa, dok neki čak računaju vrijeme između konferencija za štampu, ili dnevnika.
Malo ko zna koji je datum ili dan, osim ako se ne radi o posebnim mjerama ili odbrojavanju dana u karantinu. Saopštenja kriznih štabova puna su informacija koje imaju vremenske odrednice. Pokazalo se da se vrijeme uvođenja mjera upravo ključno odnosilo i na uspješnost suzbijanja intenziteta pandemije po zemljama. Naknadna pamet nam je sugerisala da je kalendar koji nam visi nad glavom u kući istovremeno bio i damoklov mač.
Vanredna situacija nas je bez sumnje navela da promijenjene životne navike propratimo i nekim novim saznanjima i pogledima na stvarnost. Jer, ne dešava se apokalipsa svaki dan. Štaviše, neko ko se detaljnije interesovao savladao je i nove-stare pojmove iz medicine ili statistike, a prosječan gledalac televizije je u jedinstvenoj prilici da otputuje unazad kroz vrijeme i ponovo pokuša da isprati čas hemije.
Kada sam ugledao zelenu tablu na televizijskom ekranu, okolnost je namjestila da se u meni ponovo pokrenu naivna dječačka pitanja o opštim stvarima. Iako na prvu djeluje efemerno, sjetimo se da je čuvena novinarka Orijana Falači savjetovala mlade kolege da će najviše odgovora otkriti onda kada postave najjednostavnija pitanja. Pitanje koje se u meni vrzmalo je pitanje vremena. Umijem li se ja nositi sa tom nedivljivom nepojavom? Da li je senzacinalno otkriće da je život čovjekov zbir pokušaja uspješnih i neuspješnih da se ukroti vrijeme? Padaju mi na pamet iznenađenja ili šokovi koja opisujem samo kao stanja koja se javljaju zato što su neki događaji izletjeli iz predviđenog, tempiranog kolosijeka. Informisani smo samo ako je vijest blagovremena. Dobre odluke najbolje karakteriše mir koji su potpisale sa vremenom koje teče. Strpljivost se ocjenjuje vremenskim jedinicama. Prošlost upoznajemo preko epoha i poput filma siječemo kontinuitet na pojedinačne događaje i tako dalje. Ključna je djetinja zabrinutost, jesam li uopšte svjestan njegovog postojanja, ili je to hrana koju varim bez čula ukusa? Ili obratno?
Don Žuan je bio doslovno slikovitiji od Orijane Falači, pa je (parafrazirano) rekao kako se oluja nazire skrivanjem iza tamnih oblaka. Na osnovu trenutnih prognoza nevremena koje nas je pogodilo, ne možemo sa sigurnošću znati šta će nas tačno snaći, ali očekujemo da bi nas mogla snaći budućnost.
Službenik u podrumskom odjeljenju započinje potcijenjenu Mihićevu komediju „Siroti mali hrčki“ „meteorološkim“ komentarom – „Stuštilo se nešto“. Njegova zaduženja više ne služe ni čemu, njegovu struku pregazio je duh vremena, na poslu mu je dosadno, izolovan je u memljivoj kancelariji i upućen na svog pospanog kolegu. Usljed besmislice njihovog razgovora u skoro potpunoj izolaciji od vanjskih dešavanja, započinje međusobni sukob koji se igrom gluvih telefona seli sve do viših nivoa vlasti i ima za posljedicu konačno i pad jedne vlade! Nije li ovaj dramski komad fantastičan prikaz važnosti pojedinca kao kakve-takve karike u sistemu koji, kao i većina životnih stvari, počinje da ispoljava svoje slabosti u trenutku kada to niko ne očekuje? A, to se dešava onda kada niko ne može niti ima vremena da sazna racionalni razlog zbivanja nekog procesa, jer se pozabavio njegovim saniranjem. Poznato, zar ne?
Sličnu poruku, čak i fragmente radnje kao i njegov daleko manje poznati srpski kolega, samo društveno-angažovaniju i direktniju šalje oskarovac prodornoga naziva – Parazit. Ako ništa, barem smo se u vanrednim okolnostima sjetili očevih savjeta ćerki da ništa i ne treba planirati u životu, jer se planovi uvijek izjalove. A, izjalove se obično jer ih budućnost poput manijaka sačeka iza ugla. Neviđeni i nevidljivi neprijatelj. Vrijeme. A, ne koronavirus. Mada, vrijeme je da se i osvrnemo direktno na nevidljivog neprijatelja broj dva. Ili broj jedan.
Da ne bi sve izgledalo tako anomično i nejasno, u pomoć nam pristižu statistike. Dostupni su nam šematski prikazi broja i procenta oboljelih, procenat smrtnosti i izliječenosti, slučajevi po zemljama, itd. Slično Mekluanovoj teoriji – medij je poruka, sama dostupnost ažurirane statistike je poruka za sebe. Zamislite kako vršite neki zadatak za koji vam je određeno vrijeme i neko vas neprestano proganja noseći sat u rukama, ili statistiku koja svakih nekoliko sati ažurira podatke o stradalim u saobraćajnim nesrećama ili udara groma. Vjerovatno bi nas svakodnevno upućivanje u takve podatke navelo da se plašimo i automobila i gromova. „I to je sve što imam reći o tome“, kao što reče Forest Gamp u isključeni mikrofon.
Ovo nas navodi da razgovaramo o razumijevanju stvarnosti takve kakva jeste i kakva bi mogla da bude. Kao što reče Andrić – Šta sanjam i šta mi se događa.
U filmu Gorana Markovića, znate već kojem, prodavac knjiga slučajno se zatekao u bolnici koja je upravo stavljena u karantin zbog opasnosti da opaka variola ne išeta na dvije noge među građane. Siroti čovjek je izabrao pogrešno vrijeme da se nađe na takvom mjestu. Doktor Šerbedžija koristi njegovo prisustvo pitavši ga da slučajno nema „Kugu“ od Kamija, na šta mu ovaj odgovara: „Ne, ali imam „Smrt vreba“, naučna fantastika, odličan“.
Kakva kreativna ilustracija dva ključna pristupa u ovakvim situacijama! Jedan je analitički, ako treba i stručni, ali i opor, a drugi je spektakularan i fantastični koji je – zanimljiv i sladunjav. Sam reditelj je za ovaj film rekao kako se radi o jednoj velikoj metafori koja ima za cilj kritiku društva.
Prihvatimo ovaj model i recimo da živimo u društvu koje je jedna velika bolnica i iz koje nema izlaza. Pored sebe imamo prodavca knjiga koji nam može pomoći da skratimo vrijeme, ali on nema „Kugu“ od Kamija. Kao alternativu nudi naučno-fantastični krimić „Smrt vreba“. Dao je prednost temi ispred ideje. Ako se malo potrudimo da razumijemo stvarnost oko sebe, dovoljno nam je da se osvrnemo na medijski tretman problema i lako možemo zapaziti da se temi uvijek daje prednost ispred ideje i da je forma važnija od suštine. Na kraju krajeva, suština vremena je svedena na formu kalendara i satova. I ne mora to da bude pitanje nečije zle namjere, nego prosto dinamike odnosa. Prodavac knjiga nije imao namjeru da manipuliše mišljenjem jednog doktora. Samo je htio da mu pomogne da prekrati vrijeme tako što će mu utrapiti nešto i prikrije nedostatke svoje prodajne kolekcije. Da nastavi raditi posao kojim se bavio i prije bolničkog karantina. Da makar ima neke koristi od njegovog zatvaranja „ni krivog ni dužnog“.
Kako se ova aktuelna nevolja tiče svih nas „ni krivih, ni dužnih“, a kolektivi su složniji u dijeljenju zajedničke nesreće većma nego sreće, pojedinci pokušaju da pronađu vlastitu ulogu u društvu, a okolnosti su u tom smislu solidne – stalo je vrijeme da bih se konsolidovao i vidio šta mi je činiti kada se ponovo nastavi računati. U svojoj sobi, tom tjesnacu prostornom i vremenskom, sam paralelno povećao gledanost raznoraznih sadržaja na internetu od kojih je mnoštvo spekulativno i zatupljujuće za kritičku oštricu. I prije svih vakcina koje bi nas preventivno mogle zaštititi od divljanja virusa, kao da smo zaboravili, neprestano se jačaju doze preventivnog anesteziranja ljudske svijesti. Ona je inertna, senzibilna i bombardovana informacijama. I što je više formi koje jačaju naš emotivni doživljaj, to smo više skloni da odlutamo od istine – „u strasti malaksava duh odabiranja“, reče Tomas Man u „Smrt u Veneciji“, još jednom djelu zvanom varijacija na temu.
I kolektivna zabluda može dobiti karakter pojedinačne istine, nešto poput dječije alegorije „evo vuka“. Nedavno je Žižek navodio primjer iz Ljubljane osamdesetih o procurjeloj lažnoj informaciji o nestašici toalet-papira koja je navela ljude da pohrle u supermarkete i zaista izazovu nestašicu tariguza. Vrlo ilustrativan primjer je sljedeći.
U našoj kulturi je rasprostranjena sujevjerna i djetinjasta teorija da kada pogledate u sat u trenutku kada su poklopljene kazaljke, neko misli na vas. Ono što odgovara istini je da bi sujevjerna osoba gotovo sigurno pomislila na osobu za koju želi da je pomislila na njega, tako da postoji određena mogućnost da neko zaista pomisli na nekoga. Ali, potrebno je da i taj neko drugi pogleda u sat da bi magija bila potpuna.
To bi za optimiste mogao biti primjer kako i statistika ponekad ima dušu.
Kako je u lebdećoj neizvjesnosti zamagljena linija između vanrednog i redovnog, ponovo smo počeli da preispitujemo i autoritete. Ako vlast u nekom trenutku kritikuje narod zato što im otežava posao, onda je valjda jasno da je nešto i do nas. U tom smislu bi možda bio red da uključimo budilnike nad glavama i razudimo se ujutru, a ne uveče. I ne zaboravimo – vrijeme je jedini faktor ograničavanja samovolje vlasti. Ne postoji drugi mehanizam za obuzdavanje takve poročnosti.