Kad skinem masku
Ostaće mi riječi u grlu
Nijema ću pokušati da ih progutam
Da se ne udavim
Jer, htjele su ti govoriti kako sam se borila da živim
Kako sam grizla koru narandže jer me podsjećala na tvoj hrapavi dodir
I na proklete zalaske sunce tamo za Visovima
Jer sam ti htjela govoriti
Bori se da živiš
A ti življi nego ikad, slikao šarene laže po likovima ljudi
Brisao ih kao da su privid u staklu
I kao da ti nikad neće zatrebati ornament iz nečijeg srca
Da ti osmjeh zašareni srećom
I zagolica tugu kad s vremena na vrijeme navrati u predsoblje
Jer sam ti htjela govoriti
Bori se za dušu
Trebaće ti jednom da platiš putarinu bijelim krilima u predgrađu neba
A ti bezdušnije nego ikad hodao zemljom
Zaobilazeći mjesta koja je dječak u šeširu od tvida posvetio pravednim stopama
I gdje su mu od suza nikla jezera sa bijelim pticama
Čvrsto riješen da ne vidiš broj vagona koji vozi
Do mora komora
U kojim su spaljeni svi koji su te voljeli
Čvrsto riješen da ne vidiš kako se lahor poigrava s pepelom
I po nebu crta violine
Od tvoje publike
*************
Kad skineš masku
Možda će biti zima
I nećeš moći da progovoriš od nekog gorkog inja
Koje se nataložilo
Jer
Teško onom ko na usnama taj led ima…