Da bi nam bilo bolje mora svijest naroda da se promijeni. Rečenica, koju često možemo čuti. Pored nje često čujemo i savjet da gledamo samo sebe. Uglavnom u kontekstu prihvatanja društvenih okolnosti, iako loših, kao nešto na šta ne možemo uticati, i jedino nam preostaje da prihvatimo pravila igre i pokušamo obezbediti sebi što veći dio kolača. Ili barem mrvice, shodno ambicijama, ali i egocentrični individualizam u partokratiji i nepotizmu. Imamo opšte prihvaćene norme o zapošljavanju preko veze, korupciji, kupovini fakultetskih diploma.
Možda najvažniji posao koji trebamo odraditi u stvaranju pravednijeg društva jeste podizanje svijesti ljudi. To bi trebalo da obuhvata razvijanje kritičkog mišljenja, kvalitetniju informisanost, obrazovanje za aktivno građanstvo i time podstaći veću participaciju ljudi u političkim odlukama. Ali i osjećaj za vrijednosti, zajednicu. To sve fino izgleda u teoriji, ali u praksi imamo dobar dio stanovništva koji se bori za egzistenciju i nije im lako raditi na sebi i rizikovati svoj posao. Kada i ne vjeruju više da može biti bolje.
Podizanjem svijesti i emancipacijom stanovništva neminovno dolazi do bolje društveno političke situacije. Brazilac P. Freira, sa svojom kritičkom pedagogijom, je imao ideju, da emancipujući potčinjeno stanovništvo daje im moć, kako bi izašli iz potčinjenog polažaja i stvorilo bi se pravednije društvo. On se zalagao za princip anti-autoritarnog obrazovanja. Osnova tog obrazovanja bi se zasnivala na dijalogu, a ne principu spremanja učenika na neupitno slušanje autoriteta. Time bi se išlo u pravcu razvoja demokratskog društva, kao i razvoja kritičkog mišljenja. Uključivanjem ljudi u dijalog, ne bi trebalo da dođe do odnosa prenošenja „legitimnog“ znanja, ljudi bi dolazili do znanja sami. Novi tip učitelja bi bio čovjek koji se sam uči i neposredno ulazi u dijalog sa uključenim subjektima. Nije samo prenošenje, već prije svega kreacija znanja pojedinca, tako da sistematizira svoje već postojeće znanje i uspostavi refleksiju o iskustvima. Njegova ideja je nasuprot modernom principu obrazovanja, gdje se učenici spremaju da postanu samo ljudski kapital, i gdje obrazovanje ima vrijednost samo koliko je isplativo na tržištu rada. ( Iako mi nemamo školski sistem ni za stvaranje stručnjaka, ni razvijanje vrijednosti i kompetencija neophodnih za život u današnjem svijetu).
Razvijanje sposobnosti kritičkog razmišljanja je tu ključna kompetenca. A odgoj i obrazovanje nisu izolovane prakse koje se odvijaju neodvisno od društvenog konteksta. Čine političku platformu koja priprema individue za učešće ili odsustvo učešća u onom što se zove zajedničko. Stoga je jasno i zašto vladajuća elita nema namjeru da to mijenja. „Kritička pedagogija vrlo ozbiljno shvata obrazovni imperativ prema kome učenike treba ohrabriti da postupaju u skladu sa društvenim odnosima, znanjem i vrednostima koje su stekli, tako što će imati sluha za najdublje i najvažnije probleme našeg vremena.“ (Žiru 2013: 268)
Zbog manjkavosti obrazovnog sistema, a neophodnosti obrazovanja i emancipacije društva za postizanje demokratizacije. Šta je ono od čega se može krenuti? Određeni naučni radovi ne bi trebali da ostanu samo u krugu akademske zajednice, tekstove bi trebali prilagoditi govornim obrascima svih kategorija i slojeva društva. Upoznati učenike sa riznicom najrazličitijih misaonih ideja, i da sa druge strane angažuju to dobijeno znanje kroz kritički dijalog, analizu i razumijevanje. Organizacije i intelektualci, bi trebali kroz neformalno obrazovanje da uključe što veći broj ljudi u političko opismenjavanje i podsticanje kritičkog mišljenja. Treba da se njeguje kultura cjeloživotnog učenja. U praksi, popularna kultura obrazuje mlade više od škole. Konformisti su, pažnja im traje prekratko, usled svega toga teško je doći do njih. Ipak, treba ih direktno uključiti u teme koje se tiču njih, koje se nadovezuju na njihovo shvatanje sopstvenog životnog iskustva i društvenih problema. Možda zvuči nemoguće podstaći mlade da ulože napor u čitanje nečeg što je duže od dva reda, ali oni samo ne shvataju zašto im to treba i logično žele da izbjegnu napor. Prvenstveno mlade treba više uključivati u javne rasprave, dijaloge preko kojih bi bili konstruktivni, učili se i doprinosili zajednici.
„…Nijedno demokratsko društvo ne može opstati bez jake kulturne baze oblikovane obrazovnom praksom koja obezbeđuje uslove u kojima građani izrastaju u svesne i kritički nastrojene I dobro obaveštene jedinke, sposobne da donose moralne sudove i ponašaju se na društvno odgovoran način.“ (Žiru 2013)
Kod našeg naroda je prisutna sumnja, ali potrebno je da ona preraste u kritičko mišljenje. Osjećaj za zajednicu, koji nas je održao nekad, se gubi. Glavni zadatak je misliti, ali to je teže. Lakše je voditi se svojim predrasudama i smatrati da imamo mišljenje. Ali Mills je pisao o sposobnosti sociološke imaginacije, uvidjeti svoj problem u kojoj je vezi sa zajednicom, postaviti ga u određeni društveno istorijski kontekst i u tom kontekstu misliti o njemu.
Za svaki napredak treba uložiti napor, a prvo oslobođenje mora da se desi u našim glavama. Možemo izabrati i konformistički život, bez dostojanstva, ali koliko ćemo dugoročno biti zadovoljni. Usled tih sebičnih materijalnih interesa, lišenih vrijednosti, istine i ljubavi. Da bi promovisali vrijednosti istinske slobode, nije dovoljno da nosimo majce sa likom Gavrila Principa, dok ne dajemo nikakav doprinos društvu. Ili čak učestvujemo u sunovratu.
Ognjen Mandić
https://mandico.home.blog/