Kažemo za društvo u kojem živimo da je moderno. Jednim dijelom zbog tehnologije koju koristimo a sa druge strane zbog uređenosti našeg društva kada su u pitanju ljudske slobode i prava, odnosno u pogledu zakona koji regulišu odnose i pojave u društvu. Grubo rečen, zakoni su u principu usmjereni ka tome da zaštite prava i slobode pojedinaca i grupa u društvu i da ih zaštite od narušavnja tih prava i sloboda od strane drugih pojedinaca i grupa. Sloboda govora je jedno od tih prava, dok je govor mržnje pojava koja treba da se suzbije. Govor mržnje je pojava koju ne smijemo ignorisati i koja ima svoje posljedice.
Pred nas je stavljen izazov, kako da što bolje suzbijemo govor mržnje bez da naštetimo slobodi govora. Pogotovo je taj izazov veliki kada je u pitanju virtualni svijet društvenih mreža. Društvene mreže su platforma preko koje možete da se obratite širem auditorijumu, podjelite svoja zapažanja i mišljenja koja su često u obliku kritike, iznošenja informacija, neke ideje i sl. Tu kritiku, informaciju ili ideju, neko drugi može da doživi uvredljivo ili opasno, a izjava u kojoj se spominje, pravno može da se klasifikuje u govor mržnje. Postoji opasnost da taj prostor između slobode govora i govora mržnje, može da popuni cenzura od strane vladajuće interesne grupe koju podržava većina.
Da bi bolje shvatili suštinu ove problematike, moramo da detaljnije definišemo slobodu govora. Sloboda govora kao koncept nije osmišljena za neke banalne stvari kao npr. da li više volim kafu sa mlijekom ili bez mlijeka. Sloboda govora mi je potrebna za situacije gdje iznosimo svoje mišljenje koje se razlikuje od mišljena većine ili se razlikuje od onoga što zastupa politički režim. Odnosno ono što većina ili režim smatraju na neki način opasnim. Kao npr. zakon o verbalnom deliktu u Jugoslaviji, koji je zabranjivao kritiku prema ekonomskom uređenju i komunističkom režimu, jer se takva kritika smatrala nepoželjnom i opasnom. U suprotnom ako je većina na mojoj strani i politički režim onda sloboda govora nema svrhu i ona me ne štiti ni po jednom osnovu.
Definisati govor mržnje nije tako jednostavno, jer je teško definisati šta je kome uvredljivo. Uopšteno postoji problem konsenzusa šta je govor mržnje a šta ne. Tu dolazimo do problematike pravne regulative, kako jasno i razumljivo definisati zakone usmjerene protiv govora mržnje, kako se oni ne bi primjenjivali na pogrešnim primjerima ili kako nebi bili zloupotrebljeni.
Na primjer u Srbiji postoji zakon koji spada u one koji regulišu govor mržnje i kaže da, iznošenje ideje, informacije ili mišljenja može da podstakne nekoga na nešto. Tu se postavlja pitanje koji su nam kriterijumi, šta nekog podstiče? Čak i onda ako je informacija istinita, ona može da bude tumačena kao govor mržnje. Jer kako je rečeno, može nekoga da podstakne na neki negativan čin. Takođe se navodi da se govor mržnje širi javnim obraćanjem, publikacijama i simbolima. Ovaj zakon je ništa drugo nego preslikan po ugledu na zakone koji su već u primjeni u Evropi. Prema tome sličnu praksu prati i Hrvatska, i uvela je zakon koji kaže da uvrede, sramoćenje i klevete na internetu mogu postati krivično djelo. Po istoj praksi je postupila Bosna i Hercegovina, u sklopu pravnih formi ka putu u Evropsku uniju.
Frank La Rue, specijalni izvestilac Ujedinjenih nacija o promociji i zaštiti prava na slobodu mišljenja i izražavanja, dao je upute kako i kada država treba da reaguje, odnosno izjavio sledeće „Kada je reč o govoru mržnje, mora se voditi računa o tome da li ga plasiraju organizovani pokreti ili pojedinci, s ciljem da sistematski mobilizuju istomišljenike. U tom slučaju država, kroz odgovarajuće zakone, mora intervenisati.“ Takođe još navodi „Međutim, ako je reč o individualnoj izjavi, manje su posledice, jer se radi o pojedincu koji stavlja sumanut komentar, koji sam po sebi može da bude govor mržnje, ali tu nema trenutnih posledica, nema mogućnosti da neposredno naudi. Dakle, sve su to uvrede, ali tu država ne treba da reaguje. Jer, ne želimo da to, kao druga strana medalje, države i političari iskoriste kao instrument cenzure“.
Studija Regionalnog centra za manjine u Beogradu, dovela je do zaključka da je govor mržnje na internetu veoma prisutan u zemljama Zapadnog Balkana. Tome su posebno doprinijeli ratovi iz devedesetih. Prema tome najčešće su napadima izloženi pripadnici drugih etničkih i vjerskih grupa, a sve češće i pripadnici LGBT populacije ili imigranti. Govor mržnje ima izraženije posljedice što je društvo fragmatičnije. Posljedica takvog neprimjerenog ponašanja može biti kreiranje lažne slike i predrasuda, što dalje otvara prostor za manipulaciju i stvaranje daljih podjela u društvu.
Mislim da smo svi mi bili svjedoci neprimjerenih komentara. Čak i na mjestima gdje apsolutno nema povoda za tim. Smatram da je dobar dio neprijmerenih komentara nastao iz želje za pažnjom. Kada bi se eliminisala opcija lajk/dislajk, mislim da bi broj takvih komentara drastično opao. Društvene mreže i uopšteno virtualni prostor omogućavaju određenu anonimnost. Smatram da je i to jedna od stvari koja podstiče neprimjerene komentare i sve druge vidove neprimjerenog izražavanja. Zapazio sam da se po mom sudu izjave sa najviše mržnje mogu se pronaći u sekcijama anonimnih komentara. Takve sekcije najčešće se mogu pronaći na internet portalima. Neki portali u regionu se trude da izbrišu neprimjerene komentare a na nekim objavama moraju da zabrane komentare. Evo šta kažu neki od predstavnika regionalnih portala, na temu borbe protiv govora mržnje.
"Kad shvatite da jednostavno morate isključivati komentare ispod sve više i više članaka, onda shvatite da to jednostavno više nema smisla. Neki su komentirali da je to njihovo pravu u demokraciji da kažu što žele. Nije", kaže Dalibor Dobrić sa portala net.hr.
"Mislim da moderatori nikako nisu cenzori, nego neko ko vodi računa o tome da taj dijalog i na internetu, i u našim komentarima bude pristojan i u nekim normalnim okvirima. Dakle, da ne izmiče nečemu što bi mogao biti govor mržnje, jer, ako bi se to dozvolilo, to bi bila apsolutna sloboda govora", kaže Vesna Dobrosavljević sa portala b92.net.
"Što se tiče komentara, govora mržnje, nerijetko imamo slučajeve gdje SIPA, odnosno Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, zahtijeva od nas – a dešavalo se, naravno, da i Tužilaštvo Republike Srpske – traži od nas da im dostavimo IP adrese korisnika. Naravno, mi ne dajemo IP adrese korisnika tek tako, već isključivo na osnovu naloga Tužilaštva Bosne i Hercegovine", kaže Tatjana Sekulić sa sarajevskog portala klix.ba.
Čini se da je govor mržnje nije pojava koja se može potpuno suzbiti, ali smatram da se može i mora umanjiti njegova pojava, a to se najbolje može postići konstantnom osudom takvog ponašanja. Država mora konstantno da radi na unapređenju pravne regulative u pogledu donošenja jasnih, razumljivih i efikasnih zakona, zatim na sistematskoj edukaciji i unapređenju komunikacije i izražavanja pojedinaca. Ljudi se moraju upoznati sa zakonima, gdje su pravne granice, kakve su posljedice za one koji šire govor mržnje i po one koju su pogođeni takvim ponašanjem. Ljudi moraju znati i to da nisu anonimni na internetu, i da vid izražvanja koji sadrži govor mržnje nije sloboda govora a ni demokratija. Tek onda kada uradimo ozbiljan posao u pogledu svega pomenutog, možemo reći da živimo u modernom i uređenom društvu, koje teži ka progresu, u kojem su prava pojedinaca i grupa zaštićena, a negativne pojave koje narušavaju ta prava na najbolji mogući način suzbijene.
Za konkurs.