Ovo je bilo prije: Pogledam obećavajući naslov, ne klikbejt, ne tipa "nećete vjerovati šta se zbilo tu i tamo", nego tipa "Odjeknula eksplozija u tom i tom naselju".
Eh, da vidim. Tamo, "MUP je javio da je dobio prijavu građana da je odjeknula eksplozija jutros u tom i tom naselju".
Otprilike to je to.
Ni jedan komentar svjedoka, nikoga sa lica mjesta, neki trač, ko je bacio eksplozivnu napravu, šta se priča u naselju, hoće li biti sutra isto tako?
Čak i kad se takav članak završi s "naknadno ćemo pisati o slučaju kad prikupimo još informacija", ne pišu naknadno ništa o tome.
Otkako je ova korona zahvatila vijesti, ne mogu ni vijesti pratiti. Osim što je porastao sloj cementa svjesnosti da nas brutalno kradu a pri čemu ne možemo ništa učiniti, koji nas je, usput da dodam, davno preklopio, ništa se novo nije desilo.
Teško je ne čuti kako je neko izjavio (evo federalni fadil nedavno) kako smo posudili pare da ne trošimo domaće resurse… jebote mi svake godine posuđujemo od MMF-a. Zar to vas ne nasekira? Uglavnom, ne želim znati nikakve detalje o pljačkama i krađama. Ko više ozbiljan doživljava ozbiljno lidere svijeta?
Znam, ne živim izolovan na nekom selu, ali nije nemoguće skriti se malo čak ni u gradu, skriti se od sebe i od vijesti, mislim.
Uzak krug prijatelja i poznanika, još uži uže porodice, dovoljni su za razonodu, plus oni međunarodni ljudi s fejsbuka iz nekih šašavih grupa.
Upravo taj fejsbuk mi i poturi ponekad vijest koju vidim da je podijelilo prijateljstvo s te mreže, dakle, naslov vidim i to je to.
Čitam kolumne i blogove.