BiH je zemlja kojoj mnogi pripisuju epitet multikulturalne uzimajući u obzir da u njoj na vrlo malom prostoru pronalazimo sakralne objekte, tri ili više religija. Najbolji i najčešći primjer te multikulturalnosti jeste Sarajevo u čijem starom dijelu grada pronalazimo skoro jedne do druge džamiju, katedralu, pravoslavnu crkvu i sinagogu, koja je više puta zaboravljena. Na osnovu toga Sarajevo Evropi i svijetu šalje sliku svog zajedništva među različitostima jer, ipak, nije beznačajno da dvadeset i pet godina nakon rata još uvijek nisu uništeni sakralni objekti njegovih nekadašnjih neprijatelja.
Narodi BiH i njihove književnosti
Već i ptice na grani znaju da je BiH zemlja tri ravnopravna naroda podijeljena u različite gradove: Sarajevo, Istočno Sarajevo, Banju Luku, Mostar i Ljubuški, a za koje nije potrebno govoriti u kojem je gradu koji narod većinski. Ako smo se, ili su nas, tako podijelili, kako onda da se nazivamo multikulturalnom zemljom? Samo na osnovu sakralnih objekata? Ne bih rekla, jer je činjenica da svaki sakralni objekat okuplja samo pojedine narode, a iza čijih se zatvorenih vrata obavljaju dogovori protiv onih iza drugih i trećih zatvorenih vrata. I tako ukrug dok ih ne otvorimo. Tako je i s obrazovanjem u multietničkom Sarajevu, barem što se tiče književnog i to ne samo u osnovnom i srednjoškolskom nego i u akademskom. Akademska zajednica u Sarajevu prilično je složna kada je u pitanju imenovanje odsjeka za maternji jezik na Filozofskom fakultetu, pa tako po uzoru na njega – Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik – imamo i Odsjek za književnosti naroda BiH. Vrlo je precizno i jasno imenovana književnost koja se na tom Odsjeku izučava, pa su posebne katedre za bošnjačku (iako je jezik bosanski), hrvatsku i srpsku književnost. To je, rekla bih, urađeno po uzoru na arhitekuru – džamija je za bošnjačku književnost, katedrala za hrvatsku književnost i pravoslavna crkva za srpsku književnost. A Odsjek vode imami, biskupi, poglavari, monasi, patrijarsi i njihovi učenici kako bi sve bilo uređeno i ravnopravno podijeljeno – pošto je sve u znaku broja tri, red je da bude i književnost. Na pitanje odakle nam nacionalizam u književnostima ne treba mnogo tražiti odgovor – najbliža zgrada Filozofskom fakultetu jeste Parlament, državna institucija. Među tri zida Odsjeka za književnosti naroda BiH nacionalizam opstaje sve dok opstaju i tri velika predsjednika koji odgajaju nove generacije, a koje nikada neće usvojiti prijedlog da BiH ima bosanskohercegovačku književnost, kao ni to da njen narod bude bosanskohercegovački.
Pisci u ladicama
Postoje li pisci koji nam otvaraju svijet nacionalnih književnosti? Kao studentica književnosti stid me je što tako divna umjetnost i nauka u BiH služi podjeli među ljudima jer znam da to nije njena svrha. Na ovom Odsjeku svaka od tri književnosti ima svoje pisce koje je Ministarstvo podijelilo u tri ladice, kako to jedan moj antinacionalistički profesor kaže: otvorili smo bošnjačku ladicu i u nju ubacili Hamzu Humu, Maka Dizdara, Skendera Kulenovića i Mešu Selimovića, potom hrvatsku u koju smo ubacili Marka Marulića, Tina Ujevića i Miroslava Krležu, pa i treću, ali ne manje vrijednu jer smo ipak ravnopravni, i u nju ubacili Vojislava Ilića, Branka Ćopića i Aleksu Šantića. Kada smo sve to ubacili, zatvorili smo ladice i napravili nastavni plan i program za studente književnosti naroda BiH. Ova je podjela, uglavnom, urađena na osnovu toga kako se koji pisac zvao, da li je u svojim djelima zastupao neku od nacionalističkih strana i da li se nekada izjasnio kao Bošnjak, Hrvat ili Srbin. Ako bismo zaista pazili na nacionalistička izjašnjavanja autora i čitali njihova djela u svakoj ladici, vidjeli bismo da smo pogriješili. Npr. zašto je Meša Selimović bošnjački pisac ako je bio pripadnik Komunističke partije Jugoslavije i u svojim djelima pisao o komunizmu – a znamo da Bošnjaci ne vole Titovu partiju? Zar ne bi trebao biti u srpskoj ladici ako je jednom prilikom rekao da je Srbin? Vjerovatno zato što je pisao o Ahmedu i Ahmetu. A Ivo Andrić – rođen u Travniku, živio u Sarajevu i Beogradu i bio isto komunista? Bošnjaci ne znaju, ili se prave da ne znaju, šta je svojom idejom mostova želio postići, pa ga optužuju da je govorio protiv muslimana. Kako je Mak bošnjački, a ne hrvatski pisac ako je rođen u Hercegovini? Otkad se Modra rijeka čita kao Sirat-ćuprija? Hoćemo li Eminu čitati kao sevdalinku ako smo Aleksu Šantića stavili u srpsku ladicu? I Branko Ćopić sa svojim Partizankama i Petar Kočić s Jazavcem pred sudom dospjeli su na nacionalistički bosanski sud koji ih je ubacio u srpsku ladicu. Tako je Kočić postao nacionalni, a ne socijalni revolucionar, mada se borio za oslobođenje svih, a ne samo srpskih feudalnih robova za vrijeme Austro-Ugarske. Vrlo smo lahko piscima, pogotovo onima koji su djelovali u bivšoj nam Jugoslaviji, dodijelili nacionalnost. Vjerujem da bi se mnogi od njih iznenadili kada bi znali gdje danas pripadaju. Nama to nije iznenađenje jer je lakše napuniti ladice nego čitati sva djela koja su pisci napisali – sve je stvar navike.
Studenti između dvije (ili tri) vatre
Prvo bih vam rekla da je vrlo zanimljivo posmatrati oscilaije između profesora koji predaju ove tri književnosti. Iako su u pitanju tri književnosti, na Odsjeku postoje dvije oscilatorne linije – nacionalistička i antinacionalistička, uz napomenu da neopredijeljena prema broju pristalica nema nikakav uticaj. Obje one, osim glavnih predstavnika, imaju i druge pristalice. Njihov omjer nije jednak jer, kada je u pitanju akademski sektor prema trenutnom stanju, nacionalistička ubjedljivo vodi. Studenti se uglavnom ne izjašnjavaju jer oni moraju položiti predmete i kod jednih i kod drugih. Mada obje strane podjednako marljivo rade na tome da privuku što više studenata, u čemu znaju biti dosta vješte. Što se tiče gradiva književnosti, dobri studenti imaju privilegiju da istovremeno uče o istim književnim periodima iz tri ugla, što znači da svaki student, bez obzira da li bio Bošnjak, Hrvat, Srbin ili neopredijeljen, mora učiti o piscima i čitati djela iz sve tri književnosti. To je dobra strana jer se nauči više i dobiva se jasnija slika s obzirom da se može vršiti određen vid komparacije. Mada, kada bi postojala jedna bosanskohercegovačka književnost, dobivanje šire književne slike bilo bi također moguće, samo što ni pisci, ni profesori, a ni studenti ne bi bili etiketirani nacijom. Međutim, studenti su, uz navedenu privilegiju, opterećeni gradivom jer su pojedini profesori područje svoje nacionalne književnosti iskoristili kao određen vid takmičenja, pa je njihov silabus obiman u toj mjeri da profesor na uvodom času novog semestra svojim studentima kaže da im je najbolje taj predmet polagati u septembru jer će tek do tada uspjeti sve pročitati. Naravno, postoje i oni drugi profesori, koji ne smatraju da silabus iz njihovih nacionalnih predmeta treba biti najveći, pa su tolerantni. I takvi profesori svoje studente ne opterećuju nacionalizmom. To je ona druga strana medalje koja se ne vidi dok se slučajno ne okrene. Kada sumiramo obje strane i sve tri podjele, reći ću vam da su studenti ovog Odsjeka u velikoj mjeri zbunjeni – šta učiti, kako, od koga, čiju stranu zastupati, da li prihvatiti nacionalizam ili ne, ako ne, kako se onda zaposliti itd. Ipak, jedno je sigurno – studenti o nacionalizmu saznaju čim pročitaju naziv Odsjeka, a o književnosti – zar je i bitno da nešto nauče?
Od koga učiti?
Jasno je da postoji nacionalizam kroz književnost te da se, u kontekstu toga, promoviše mržnja kroz ravnopravnost, osveta kroz pjesmu, podjela kroz neznanje. A ko je ikada rekao da je prava književnost nacionalistička, mržnja sloboda, osveta harmonija i podjela zajedništvo? Niko osim BiH – lakše je reći da smo se pomirili i da se volimo, nego se potruditi da zaista bude tako. Ako mogu birati, biram da nas uči književnost, ona prava književnost u knjigama, a ne u političkim tumačenjima, jer sam se uvjerila da je, uprkos svim ovim dijeljenjima, ta književnost najupornija. To svjedoči i njenoj multikulturalnosti kroz koju pruža mogućnost dijaloga, kritike i razmišljanja, a što ne nudi nijedan sakralni objekat u Sarajevu koje se samo predstavlja otvorenim. Da je riječ o pretvaranju govore dugoročne posljedice koje ta otvorenost za sobom ostavlja, a o kojima je dosta rečeno – pogubne su i za književnost, i studente, i državu u svakom pogledu.
Za konkurs za najbolji blog na temu govora mržnje