Kuda plovi univerzitetski brod

Čitajući komentare na društvenim mrežama, ispada da su studenti najveća gamad u državi, koja po mišljenju nekih asistenata i profesora ali i nekih laika, ne zaslužuju nikakve rokove, po mogućnosti ni nastavu. Jer, zaboga tolika je halabuka oko toga hoće li se odobriti dodatni rok ili neće, i da li je prolaznost prevelika na državnim fakultetima.

Možda sam pregrub u ovom sudu, ali želim da bez uljepšavanja postavim stvari na pravo mjesto. Tačno je da se studenti, kao i ostatak društa, prema društvenim dešavanjima i promjenama pasivno odnose. Isto tako tačno je i da mnogi profesori i asistenti, koji bi kao trebali biti nosioci akademske zajednice, koji uče buduće profesore i buduće nosioce akademske zajednice, hinjski se odnose prema profesiji i budućim generacijama.
Čini mi se, da prema mišljenjima pojedinaca, jedina mjera pravog znanja jeste direktno proporcionalna količini patnje, traume i stresa koju neka individua podnese u toku sticanja nekog znanja, spoznaje etc. Lično smatram i uvjeren sam da je takvo razmišljanje potpuno pogrešno, nazadno i deprimirajuće. Učenje bi trebalo da bude jedna zabava, vještina koja je vrijedna i korisna ali nikako nešto na osnovu čega neko može da uzima sebi za pravo da se proglašava boljim, višim, nad-bićem koje je iznad nekog drugog bića. Svako ko misli da je njegovo zvanje i znanje osnova da se izdiže iznad drugog bića, samo neka zamisli situaciju u kojem ne može da iskoristi to svoje znanje i zvanje i shvatit će koliko je to izdizanje i uzdizanje besmisleno. Prolaznost čovjekova života dodatno govori u prilog tome.
Pošto smatram da je učenje zabava i da je kao takvu treba shvatati, potpuno je besmisleno i predstavljanje kvalitetnog obrazovanja  (sa naglaskom na ono fakultetsko) kao neki vid torture, mučenja i čega već sve ne. Treba shvatiti da nisu i ne mogu svi postati vrhunski stručnjaci i da je to potpuno uredu. Ti isti vrhunski stručnjaci nemaju pravo izdizanja u društvu na osnovu te titule stručnjaka, dapače oni trebaju shvatiti da titulom stručnjaka dobijaju dodatni zadatak, a to je obrazovanje novih kadrova, jer kako je govorila jedna moja profesorica u srednjoj školi: "Nije znanje znanje znati, nego je znanje znanje dati.".

Kao neki zaključak i odgovor na pitanje iz naslova rekao bih sljedeće. Akademska zajednica se ne može graditi na temeljima uzajamnog nepoštovanja i neuvažavanja na relaciji profesori i asistenti-studenti. Svi trebaju da "stanu na loptu" i razmisle dokle su došli i u kakav sunovrat su se zaputili. Znanje i učenje je zabava, ne profit, ne korist. Univerzitetska zajednica koju grade studenti i profesori treba da bude pogonsko gorivo leta u budućnost, kako kaže Krleža, prema trenutnom stanju fakata u univezitetskoj zajednici, taj let bi mogao samo da bude pad, ali i pad je let.

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa

Primorani

Prinuda za mir

Najčitanije

Pismo Druga Tita

Salaš

Ukrajinski otpor

Svi štampaju novac

Da li nama ima spasa