…između ostalog, zato što je ponekad lako usvojiti mržnju, a i govor mržnje…skoro pa nesvjesno.
Mogu slobodno reći da je forma govora mržnje, bilo direktna ili indirektna, postala mainstream komunikacija. A bojim se da istinsku težinu tih riječi osjeti samo predmet tog govora, ne i sam govornik. Skoro neizostavan pratilac govora mržnje jeste gomila predrasuda, neistinitih činjenica, pogrešno usmjerena agresija, i mali milion izgovora i opravdanja.
Bez obzira šta zaista mislimo i kako se osjećamo po pitanju mnogih stvari u životu, nemamo svi svjesnost načina na koji komuniciramo s drugima. Uvredljive fraze koje koristimo da opišemo neka stanja, situacije, ili ljude, su prečesto antisemitske, nacionalističke, rasno ili spolno uvredljive, i bojim se da se ni izbliza dovoljno ne razmišlja o njima.
Previše puta smo čuli:
da je muškarac koji se pažljivo odijeva i njeguje-peder
da je žena koja se ne šminka i ne nosi "ženstvenu" odjeću-lezbijka
da je nešto, ili neko, crno/crn kao-cigan
da je srbin-četnik
da je bosanac/bošnjak/musliman-balija
da je hrvat-ustaša
da je žena sa viškom kilograma-debela k'o krava
da je mršava žena-bolesna, jadna ili nesretna
(Kad smo kod spolne diskriminacije, dužnost kao ženi mi je da dodam samo malu digresiju da spolna diskriminacija zaslužuje poseban blog, jer je biti žena još uvijek teška forma egzistiranja na našim prostorima, znači, više o tome od mene zasigurno nekom drugom prilikom).
Ekspanzija govora mržnje je uvijek bilježila nagli skok, i poprimila bi nove forme sa novim previranjima u svijetu. Teroristički napadi, konkretno onaj 11. septembra, u svijetu je podigao islamofobiju na neslućene visine. Skoro pa izjednačio jednu religiju sa terorizmom. Postalo je teško odvojiti koncepciju islama kao miroljubive religije od razarajuće ideologije terorizma. Nisam sigurna da se ikad uspjelo u tome. Međutim, ni na ovim prostorima nismo imuni od islamofobije. Negativan pogled društva je prečesto usmjeren na osobe koje žive po načelima islama, smatrajući njihov izgled i način života ekstremnim, što često dovodi i do distanciranja, odbacivanja i izopštenja iz tog istog društva.
Kad već spomenuh 11.septembar, da nastavim sa temom na američkom tlu.
Ne mogu da ne spomenem Donalda Trampa. Teško da je on prvi američki predsjednik poznat po govoru mržnje, ali je zasigurno jedan od najvokalnijih. Skoro pa je nemoguće nabrojati sve njegove istupe u dosadašnjem mandatu. Čovjek koji je iz svijeta biznisa i reality-ja došao na vlast najmoćnije države na svijetu, od same inauguracije pa na dalje, svojim upečatljivim nastupima i neskrivenim kontroverzama, vrlo brzo je izmamio čak i najskrivenije ekstremistične grupe unutar SAD-a na svjetlo dana. Osim što su mu prvi ciljevi kao predsjedniku bili da poništi skoro sve što je Barak Obama izgradio sa svojom administracijom, kao npr. Obamacare, jedna od njegovih mnogobrojnih upitnih odluka bila je tzv. Muslim ban, tj.zabrana ulaska muslimanima na američko tlo. Iako je njegova nekoherentna administracija pokušavala na sve načine da opravda i ublaži negativan odjek takve odluke, bilo je jasno da sam Tramp neće ni u kom slučaju biti predsjednik na kojeg će Amerikanci jednog dana biti ponosni. A kontroverze su se samo nizale. Tako su u javnosti isplivale njegove seksističke izjave o tretiranju žena ( čuvena "grab them by the p***y" fraza kojom je objašnjavao šta se sve može činiti ženama kad si slavan ) zatim pokušaj zataškavanja odnosa sa porno glumicom Stormi Danijels, fanatična mržnja prema Meksikancima i izgradnja zida izmedju američkog i meksičkog tla, za koji je želio da Meksikanci snose troškove, manipulacija medijima privrženim njemu, konstantno i necenzurisano oglašavanje preko društvenih mreža, i javno odbijanje da osudi rasizam i rasističke skupine u državi.
Da se zapitamo onda dokle smo mi došli, kad Sjedinjene Američke Države imaju jednog takvog čovjeka za predsjednika. Čovjeka koji ima novac, moć, poziciju, podršku a koji je javno ispoljio antisemitizam, rasizam, spolnu diskriminaciju, zloupotrebu položaja i šta sve ne…da je moje lično poznavanje političkih prilika u svijetu nešto veće, ovaj tekst bi išao u drugom pravcu, a spisak Trampovih kontroverzi uveliko veći. Međutim, sve što mogu jeste da se vratim na temu samog govora mržnje.
Sloboda govora nažalost povlači za sobom i slobodu govora mržnje. Sloboda da javno izrazimo naše misli ne zaustavlja slobodu nekog drugog da izrazi misli negativne prirode. Koliko god da smo spremni ponekad da iz ovih stopa zaustavimo nekoga ko javno izražava mržnju na bilo kojoj osnovi, toliko smo i sami nesvjesni da u našem svakodnevnom govoru bez razmišljanja izgovaramo riječi i komparacije neprikladnog sadržaja. Još uvijek smo podneblje opterećeno predrasudama svih vrsta. S pojavom društvenih mreža dobili smo slobodu izražavanja koja se mahom koristi za negativne komentare svih struktura. Kultura trollanja, kultura osuđivanja. Kultura vrijeđanja, ako se uopšte mogu riječi "kultura" i "vrijeđanje" staviti u eto, neki improvizovani izraz. Društvene mreže kao nešto što može biti jako moćna i korisna platforma koriste se u svrhu vrijeđanja, sabotiranja, opstrukcije i izljeva ličnih frustracija. Taj pojava se često spominje na engleskom i kao "cancel culture".
Kako da onda, u dobu sveopšteg opadanja i propadanja na svim poljima, ublažimo posljedice govora mržnje?
Možda da se, za promjenu, svjesno odbijemo prikloniti mržnji. Možda da realno sagledamo način naše komunikacije s drugima. Možda da proširimo vidike, da damo šansu našem ličnom rastu kroz toleranciju i razumijevanje. Možda ćemo time da budemo i mi sami manjina, ali ona humana, ljudska, koju će, nadamo se, jednog dana i drugi slijediti. U ljubavi. U pozitivi. U što većem broju. U promjeni na bolje.
( Želim da moj blog učestvuje u vašem nagradnom konkursu)