“Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti(…)”
(Al-Ma’ida 5:8)
Kur'anska formulacija "nošenja" možda na najbolji način određuje bremenitost mržnje kao osjećaja i modula intrizične motivacije spram pravičnosti. Filozofska misao ne formira se samo pod utjecajem tradicionalne filozofije i logike, nego je otvorena i za terminološke, metodološke, sadržajne i pojavne inovacije. Ljudska misao nikada ne prestaje da raste. Stoga će u ovome tekstu biti raspravljena pojavna odnosno fenomenološka konstitucija govora mržnje u javnom i intimnom prostoru komunikacije, te kolika je mogućnost transcedencije istog i u kojim sferama bi se mogla podstaknut.
Govor mržnje se pojavio u javnom i intimnom prostoru još od postanka ljudske vrste. Biblijska priča o Abelu i Kainu je otkrivenje govora mržnje. No, iz religijskog aspekta, kako je moguće da Iblis odnosno Lucifer nije kao prokleto, iskvareno i najgore biće pobornik i začetnik tog gnusnog čina? Kako to da se čovjek kao potencijalno najsuperiorniji metafizički entitet srozao na bijedni nivo rabljenja govora mržnje u različitim formama? Ova pojava sadrži imanentnu suštinu otkrića o našoj svijesti, tj. nečeg što stoji iza same pojave kao njen bitak, smisao, temelj ili izvor. Doživljaj govora mržnje se upadljivo intencionalno razlikuje od preostalih uvjetno rečeno negativno usmjerenih osjećanja. Sam govor mržnje nije puka pojavnost. Baš suprotno, govor mržnje je samoutemeljujuća, automatski refleksivna pojava koja koegzistira sa sviješću. Dakle, fundamentalan opis jedne kompleksne pojave. Pokušavši to razgraničiti, dolazimo do izuzetno važne spoznaje. Svijest bit govora mržnje generiše htijenjem ili naumom relativno negativne naobrazbe prepoznavanja subjektivnih negativnih karakteristika. Svijest ima ulogu odobritelja govora mržnje, jer omogućava da se oko njegove suštinske namjere biti pronađu žrtve..
"Ali umno ili znanstveno suditi o stvarima znači usmjeriti se prema stvarima samim, odnosno od govorenja i mnijenja vratiti se na stvari same, ispitati ih u njihovoj samodanosti te ukloniti sve predrasude koje su im strane."(Edmund Husserl)
Sada se logičnim slijedom stvari postavlja pitanje:"Kako uopšte svijest dopušta bivstovanje tako zloćudne pojave, odnosno kako od biti nesavršenosti i subjektivnosti ljudskog bića kreira namjeru govora mržnje te je uspješno objektivizira?"
Odgovor nije jednostran i zahtijeva višeslojan pristup, kako Hajdeger reče: ”(…)Bivanju u svijetu, jednom svijetu kojega štoviše ne bi trebalo razumjeti kao puku ukupnost objekata, ili kao sumu svih kauzalnih relacija, nego prije kao kontekst smisla u kojemu smo neprekidno smješteni.". Iz toga proizilazi kognitivna spoznaja o ljudskoj egzistenciji i biti postojanja uopšte. Prvi sloj odgovora bi bila samoregulacijska komponenta svijesti, jer mržnja kao intrizični oblik motivacije ili puki osjećaj uništava i onog koji osjeća i blokira ćelije razuma. Devijantni oblik regulacije po principu dijalektičkog materijalizma zaista nudi jednu sintezu osjećaja mržnje i zadovoljstva zbog prethodno izrečenog govora. Zatim, drugi sloj bi predstavljao sekundardno refleksivno svojstvo svijesti, to jeste stapanje imaginarnih i realnih motiva i predstava svijesti povodom nekog svjetovnog događaja. Svijet je ispoljavanje svijesti i sučelja percepcija, stoga je esencija izražajnosti govora mržnje ništa drugo do intuitivna verzija manipulacije osjećajima i tokom razmišljanja, a oni najbolje pogodni za ispoljavanje se po nekom čudnom principu sami nađu pred tom sudbinom.
"Ja sam filantrop: pružam ljudima ono što oni žele. Ljudi vole osjetiti užas i strah."(Alfred Hitchcock)
S druge strane, ljudski razum propituje kakva je mogućnost transcedencije govora mržnje kao namjere obezvrednjivanja i izraza nesavršene svijesti. U jednom od svojih djela, Maks Veber je iznio svojevrsnu interpretaciju izjednačavanja boga i čovjeka kroz Stari zavjet. Kada je u jahvističkom raju zmija posavjetovala ženu da okusi plod sa drveta spoznaje, ona je ljudima stavila u izgled da će im se "otvoriti oči", pa će postat kao bogovi. Tada je Jahve prokleo čovjeka i zmiju dodavši da čovjek postaje kao jedan od "njih". Posjedovanje besmrtnosti i znanja određuje božanstvo. No to znanje na dva mjesta se karakteriše "poznavanjem dobra i zla". Spoznaja je dakle stvaralački aspekt i "uživanje za onoga ko hoće da je lav"(Nietzsche). Prvi korak ka transcedenciji govora mržnje jeste usađivanje spoznaje o dobru i zlu kao individualne misaone djelatnosti i naravno pragom etičkih vrijednosti.
Nije dovoljno da se zadržimo na ukazivanju na govor mržnje kroz društvenu uvjetovanost, jer oni mogu biti povoljni za jednu društvenu grupaciju a istovremeno nepovoljni za drugu. Zahvalan je i sam začetak podizanja svijesti o govoru mržnje kroz ljudske interese, no izmjenom društvene stvarnosti, mijenja se i stajalište spram tog govora. Na kraju, sjetimo se Schhelerove svevremene misli:
"Subjekt koji spoznaje mijenja se tom spoznajom. Ukazavši na društvenu stvarnost, mnogovrsnost i intenzitet svoje spoznaje prevazilazi socijalne okvire i historijske granice."