Kada bi me pitali „ko je skloniji teoriji zavjere, Srbin ili npr. Nijemac?“, odgovor bi bio „ovaj prvi!“. Ali, neko bi rekao, i ovo bi mogla biti jedna od „teorija zavjere“ prema pripadnicima jednog od malih, drčnih, slobodarskih i ne znam sve kakvih naroda. Međutim, bojim se da nije tako. Nisu u pitanju veliki ili mali, bogati ili siromašni, crni ili bijeli, ovi ili oni pojedinci ili narodi već je u pitanju kakav stav ili odnos, dobar ili loš, neko ima prema ciljevima i problemima života i razvoja.
Po definiciji „teorija zavjere“ pokušava objasniti razloge nekog događaja (obično političkog, socijalnog ili istorijskog) kao skriveni, smišljeni i obično prevarantski plan tajnih udruženja moćnih osoba sa nezakonitim ili nemoralnim ciljevima i postupcima.
U principu, kad se ljudima uskrati istina o događaju, pravo njeno objašnjenje i jasan njen odgovor, oni pokušavaju naći logiku ili objašnjenje za zbivanja oko njega (događaja), pa prihvataju bilo kakav, pa makar i iracionaln odgovor na pitanje: „Zašto?“ i traže alternativno rješenje kroz „teoriju zavjere“. Alternativa istini uvijek postoji sa: „možda oni nisu u pravu zbog … (pretpostavka)“ ili „ali oni nisu u pravu zbog … (pretpostavka)“ ili „vjerujem da oni nisu u pravu zbog … (pretpostavka)“. Tu se često javlja i zahtjev za „Pravo na drugačije mišljenje“. Istina podrazumijeva odgovornost i obavezuje. Kad nema odgovornosti, tad nije problem istinu, na osnovu pretpostavki, zamijeniti (potisnuti) alternativnim rješenjem („teorija zavjere“) koje ne obavezuje.
Dakle, dobru podlogu za „teoriju zavjere“ čine ličnosti i sredine sa nedostatkom, prije svega, odgovornosti i povjerenja, a ne kako se mislilo sa nedostatkom obrazovanja. Danas, u situaciji pandemije korona virusa, vidimo da i nobelovci tumače neke od aktuelnih zdravstvenih problema u granicama „teorije zavjere“.
Vakcinacija nije samo medicinski problem (povjerenje u efikasnost i sigurnost vakcine) već je i etički problem (odgovornost) i izraziti je primjer zloupotrebe „teorije zavjere“. Ako nema lijeka, vakcinacija je jedino (preventivno) rješenje za bolest. Naučno je dokazano, i već duže vrijeme potvrđeno, da se vakcinacijom postiže imunitet organizma čovjeka na određene bolesti uzrokovane virusima. Tako npr., vakcinacija će individualno zaštititi i kolektivno smanjiti razvoj bolesti COVID-19, na način da ako se postigne vakcinisanje dovoljnog obima populacije (minimalno 60-70%), ona će razviti „imunitet krda“, koji podrazumijeva stanje u kome ostale osobe koje nisu vakcinisane od virus (maksimalno 30-40%) takođe ne mogu razviti bolest jer ih štiti imunitet vakcinisanih osoba (prenos bolesti će biti prekinut – imuni će zaštititi neimune). Kao i kod svih drugih medicinskih preparata i lijekova, rizik nuspojava vakcinacije (štetni i neželjeni faktori) i kontraindikacije vakcinacije (tj. kada se ne smije primijeniti) postoje i sa njima „teorija zavjere“ manipuliše. Za pojedinca bez kontraindikacija, ili neku društvenu grupu i zajednicu, nije etički koristiti prednosti imunizacije a ne prihvatati rizik vakcinacije.
„Teorija zavjere“ plaši ljude i širi strah od vakcinacije. Istina ona na logičan način barata sa nekim manje poznatim podacima čije utvrđivanje i razjašnjenje, bez obzira na važnost, zahtijeva vrijeme. Drugo, da li bogati (Bil Gejts i dr.) imaju interes za vakcinaciju i zbog toga je propagiraju, manje je važno (ili potpuno je nevažno) u odnosu na naučne činjenice uzroka i posljedica COVID-19 bolesti i koristi od vakcinacije. Osnovno u pandemiji korona virusa je brzo djelovanje i postizanje kolektivnog imuniteta. Ovome, sigurno, kada je u pitanju ova bolest i vakcinacija neće doprinijeti bavljenje „teorijama zavjere“ .